dinajina sjećanja

nedjelja, 31.08.2008.

Vječno trojstvo svakodnevice "Ja", moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja: Što je to," ja"? Što je to "moje tijelo"? Što to čini «svijet u kojemu živim»? Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva. Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja povezujemo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine, koju upotrebljavamo ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu koje posjedujemo. Mi jednostavno govorimo: Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem. To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Sigurni u svoje postojanje u tijelu i svijetu koji nas okružuje nerazmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje. Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima.Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, udišemo i razlikujemo njegove mirise, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da on postoji samo izvan nas. Osim našega misaonog svijeta i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela. Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži Sanjaš da se nebo vrati i umnoži Zatvoren u mozak zarobljen u srce U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti Prostor taj do neba Kako da se premosti? Mak Dizdar, Slovo o čovjeku Ovo dramatično “Slovo o čovjeku” – kako nazva Dizdar svoju odu čovjeku – je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u univerzumu. Tijelo preko vanjskih osjetila-- kože, očiju, ušiju, nosa i jezika-- kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezan s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjetilnost i samoosjećajnost. Što ukoči ljuljanje mog mlina? Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz. Iz sna duboka probudi me tišina. Ni kap da kane u jaz. Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela. Iziđoh u prah srebrene polutame. Pred vratima kup slame i prosuta zob. A dalje, dokle vidim, u snijegu stope same. Tko je to noćas, a da se nije svratio, prošao neznano kraj mog mrtvog mlina? Tko je to bio, da su još i sada tako pognute breze i svečana tišina. Nikola Šop, Mrtvi mlinovi Nikola Šop je nesretnim slučajem bio više od četrdeset godina oduzet. U njegovoj poeziji intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo. . Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć egoističnog "Ja" , onog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu. U zadnje vrijeme se, u ogromnim količinama, pojavljuju prekrasno dizajnirane knjige o trendovima na području gimnastike, fitnessa i body-buildinga. Na sajmu taštine gomilaju se novi nazivi općih sklonosti koje nam stižu s Istoka i Zapada, a Europa prihvaća, zdušno konzumira, neko se vrijeme oduševljava; oduševljava - do nove opće sklonosti. Pišući ove retke želim podsjetiti Europejca, da je on dio njene kulture, civilizacije i filozofije. Želim mu napomenuti, da je rođenjem u koljevci znanosti postao njen sastavni dio i sudionik u njenom razvoju. Misaono promatranje, kako sam ga ja doživjela, poistovjećujem s kontemplacijom koja vuče svoje porijeklo iz vremena Antike. Upotrebljavano potom u katoličanstvu postalo je duhovnom gimnastikom, sredstvom pronalaženja vječnog mira u sebi, most na kojem se sretao Bog, ostvarivala sigurnost vječnog života. Zapadnjačka filozofija i religija su više od 2000 godina rasle zajedno ispreplitale se i odvajale. Misao, ta osnovna vodilja nastajanja jedne civilizacije i njene kulture je nastala u ljudskoj glavi. Obrasci i jezik se mjenjaju u vremenu, koje čovjek svojim postojanjem stvara, i postaju njegove misli, misaoni kapital koji on, misleći, uvećava. Moju ordinaciju nazivam izlogom snova jer u njoj želim osvjestiti materiju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, našeg malog unutarnjeg svijeta iz kojeg izrasta naš život i vječnim trojstvom svakodnevice osmisliti molitvu u nama, misao pretvoriti u "osjećanje osjećaja" o tijelu i pokretu, u našu stvaralačku snagu. Pokret tada postaje, naš "anđeo čuvar", veza koja stvarno sjedinjuje naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo. Ljepota naših pokreta je izraz našega umijeća koje proizlazi iz skladnog djelovanja uma i tijela s univerzumom. Vječno trojstvo svakodnevice je put na kojem postajemo sudionici u ostvarivanju četvrte dimenizije, prostor- vremena, harmonije svemira na koju, cijeli naš život, nesvjesno djelujemo.

subota, 30.08.2008.

Izlog snova "Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, i ja sam u sebi nosim čitav svijet", reče Montaigne , prije nego li je filozofskom misli zavladao Deskartesov dualizam i odvojio čovjekovu dušu od tijela. "…Živimo u čudnom vremenu u kojem je živjeti isto što i sanjati, i to mi govori da čovjek sanja svoj život, budan. Bogataš sanja svoje bogatstvo koje mu zadaje mnogo briga; siromah sanja bijedu i nesreću, ambiciozan čovjek svoj cilj, a onaj koji je povrijeđen, osvetu; svatko sanja samo ono što je, i ne znajuci za to. Što je zivot? Laž;, djelić sjenke, mašta, sudbina? Iluzija? Čitav život je san, a snovi - o ironije - su i sami samo san." Calderon de la Barca, ŽIVOT JE SAN Montaigne je, vjerujući u čudesno prostranstvo univerzuma svoga uma, prikazao čovjeka upravo onako kako ga mi sami danas ponovo pokušavamo spoznati. Za tu je novonastajuću sliku čovjeka presudan onaj "djelić" njegova tijela koji nazivamo mozak. Otkrivajući sve više složenost rada mozga, njegovu svrhovitu umreženost stičemo nova saznanja i polako spoznajemo Deskartesovu i svoju stoljetnu zabludu. Čovjeku, koji još uvijek živi u zabludi, nametnutog mu, dualizma, traži pomoć od kineziterapeuta nesudjelujući svjesno u procesu svog ozdravljenja. Izgubivši povjerenje u svoje tijelo, on ne uspostavlja više svjesnu vezu s onim dijelom u kojem su se pojavili bolovi i vjeruje da mu čini dobro kada ga mirovanjem oslobađa od bolnih pokreta. Tom čovjeku, koji se u svojoj patnji odvojio od svoga tijela, koji je zaboravio sanjati život, želim ponuditi trenutke u kojima će spoznavajući tragove svojih pokreta osjetiti lakoću kretanja i vratiti se svakodnevici. Pišući ove retke ja se služim očima tijela, duše i materije i pokušavam osmisliti čudesni prostor našega stvarnog postojanja, koji nazivam vječno trojstvo svakodnevice. Moj um, misaonom slikom, pretvara moj mozak u tvornicu snova iz koje ona, u istinskom trenutku spoznaje, postaje moj najdragocjeniji prostor, moja željena stvarnost. Moj san o umjeću svakodnevnog pokreta je izrastao iz raščlambe njegova djelovanja kod svakodnevnih aktivnosti, njegova otiska u vremenu i prostoru te, što je najvažnije, njegove veze između tijela i duše, i veze sa svijetom koji me okružuje. Budeći u sebi svijest o tijelu i pokretu spoznala sam da je to put koji uklanja predrasude i povezuje dušu i tijelo u cjelovitost mog postojanja. U fizioterapiji je, u posljednjih tridestak godina, došlo do nagomilavanja tehnika pomoću kojih se tretiraju pacijenti s različitim povijestima bolesti. Ponuda tečajeva gimnastike i tjelovježbi sve je brojnija i šarolikija. Čovjek je socijalno biće ovisno o društvu u kojem živi, i želeći pripadati grupi, dobrovoljno odlazi na grupne terapije i uči pokret vođen tuđim ritmom, oponašajući tuđe pokrete i držanja. Čovjek zna da je prilagođavanje općeprihvaćenom najbolji način preživljavanja u društvu. Potirući svoja i, bez svjesnog razmišljanja i istinskog razumjevanja, usvajajući opća mišljenja, koja ih drže na okupu, ljudi se povode za voditeljem koji diktira pokret. Kada sve to završi, prepušten svom tijelu i osobnom ritmu, čovjek nažalost brzo zaboravlja površno naučeno i u svakodnevici se ponovno nesvjesno vraća starim navikama. Konačni cilj ove studije je uvjeriti tog čovjeka da je sposoban snagom svoga uma spoznati procese samoosjetilnosti i samosjećajnosti, razviti samorazumjevanje i samosvjest, s kojima će onda sam otkrivati i rješavati svoje probleme. Najnovija metoda u kineziterapiji se razvila iz principa dinamičke samoorganizacije pokreta. Po tom principu su, svjesna spoznaja, mozak i leđna moždina, mišići i zglobovi, informacija i odgovor na nju, podsustavi koji bi se trebali samostalno organizirati koristeći vlastiti ritam i dinamiku pokreta. Odabir, primjena i spajanje starih i novih tehnika kineziterepije mora biti za svakoga pojedinog pacijenta točno i ciljano odabrana, mora biti prilagođena njegovom načinu mišljenja i njegovim spoznajnim mogućnostima. Tek spoznavši važnost svog aktivnog sudjelovanja u terapiji pacijent sudjeluje u njoj cijelim svojim bićem. Moju ordinaciju nazivam izlogom snova u kojem promatram bolesnika i njegovu nesposobnost da bol osjeti na mjestu njenog izvora. Izgubivši zbog boli osobni ritam i dinamiku pokreta, on više nije u stanju osjetiti tijelo, još manje spoznati ono životno u sebi i svijetu oko sebe, nego osjeća samo bol, koju na početku pokušava pokretom zaobići, a kada to više nije moguće prestaje se pokretati i čini mu se da je pobijedio bol ne spoznajući da joj se prepustio. Jedino što mogu učiniti u takvoj situaciji je da mu pomognem pronaći osobni ritam i dinamiku. Često spajam tehnike i prilagođavam ih njegovom načinu kretanja. Zajedno upoređujemo njegov, navikom, usvojeni pokret, sa mojim, za njega preinačenim. Nikada ne naređujem već omogućujem potrebno vrijeme u kojem će on spoznati svoj ritam i iz njega krenuti u promjenu pokreta. Tek tada ga može svjesno sam izvesti. Bolovi se obično smanjuju. Testovima, kojima na kraju terapije mjerimo uspjeh, ukazujem na preostale nedostatke. Naposljetku dajem i upute za daljnji tok samoterapije. Pri posljednjem rukovanju, lica punog zahvalnosti, pacijent najčešće kaže: "Nadam se, da smo ovo konačno riješili". A ja znam da će, kod većine, vanjske vidljive promjene potrajati još neko vrijeme, a onda, potisnute dugotrajnim navikama, pasti u zaborav. sutra ću vam pisati Vječno trojstvo svakodnevice

petak, 29.08.2008.

Treba znati padati Živa bića su produkt vlastite organizacije, ona sama sebe ostvaruju i određuju svoje osobnosti i svojsva. Ta postavka se potvrđuje samoorganizirajućim dinamičkim procesima koji, počevši od živućih čelija, preko molekula u konačnici tvore ljudsko tijelo i istovremeno dokazuje da su zajednički rad i popustljivost, a ne suparništvo, osnove svih životnih procesa. Naša misaonost i samoosjetilnost su svojstva na koja možemo svjesno djelovati spoznavajući sebe i svijet oko sebe. Mi možemo djelovati na ustrojavanje misaonih procesa, možemo usmjeravati emocije, ali nismo u stanju djelovati na fizikalno- kemijske procese iz kojih se naše misli i osjećaji razvijaju. U tim procesima tijelo, dinamičkom samoorganizacijom, u biologiji nazvanom autopoiesa, djeluje samostalno i stvara samo sebi i nama uvjete da te fizkalno- kemijske procese pretvaramo u pravi osjećaj, pokret, život. Autopoiesa je proces uzajamne odgovornosti među ćelijama našega tijela. Ona čini podlogu iz koje izrasta naša osobnost i naš život. To je proces koji bi nam, svojim savršenim radom, trebao postati uzorom za svjesni razvoj procesa samorazumjevanja i samoodgovornosti. Razumjevajući njegove zakone postaje nam jasno da za opstanak u svijetu ne treba slijediti zakone suparništva, koji su vladali u đungli, koju smo stićući samosvijest davno napustili. Naš svagdašnji život se nažalost ponovo počeo razvijati u tom smjeru. Suparništvo je postalo uvjetom našeg dokazivanja u društvu, ali je u isto vrijeme, zbog nedostaka uzajamne odgovornosti, izazvalo u nama i nagomilavanje duševnih strahova. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju. Kazališna umjetnost je, kao i svaka druga, autokratska. Čini nam se da glumac uvijek više zna od onoga što gledaoc može i smije znati. On živi ono što igra i usmjeravajući svoju emocionalnu energiju budi u sebi izvore svih onih energija koje u "običnom" čovjeku ponekad ostaju uspavane cijeli život. Glumac je, na sceni, zarobljen likom koji igra, a u isto vrijeme kreativan i slobodan u djelovanju. Pozornica, njegov mali univerzum, ga oslobađa od društvenih normi. Lik kojem on posuđuje dušu i tijelo, živi u njemu, a njegova emocionalna snaga, u tom kratkom vremenu, živi i u gledaocu. To je energija koja nekim, još ne objašnjenim, putevima djeluje na samoorganizaciju tijela. Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre ako to stoji u scenariju, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti. Napuštajući teatar, gledalac napušta i svijet svoje, predstavom probuđene, samoosjećajnosti. Prepušten svom racionalnom, logičnom umu, on brzo zaboravlja osjećaj koji ga je za vrijeme predstave prožimao. Multidimenzionalnost glumačkog uma je dokaz da čovjek može puno više od svog običnog djelovanja u društvu. • U čemu je glumac jači od nas? • Iz koje podloge on izvlači svoju životnu snagu? • Zar se njegove tjelesne ćelije udružuju drugačije od naših? • Zar je u njegovom tijelu proces autopoiese savršeniji od našeg? On je prije svega kreativan, a kreativnost proizlazi iz osjećaja koji prelaze u izraz i postaju dobroćudni virus umjetnosti, koji se širi glumčevim tijelom, prelazi u glas i zaražuje publiku. Na pozornici se događa ono što je režiser zamislio i što je glumac odradio, bez da su prije toga pitali i tražili odgovor od gledaoca. Glumac govori i tijelm i tako obogaćuje jezik lika koji utjelovljuje, on je u stanju i osjećaj boli pretvoriti u umjetnost. U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere. Iako smo u teatru pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On otklanja našu okovanu svjest i strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave mogli bi naučiti trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljiviji prema njima, razumjeti govor svog tijela, kojim ćemo lakše ostvarivati procese samoosjetilnosti i samorazumjevanja. Krenimo na putovanje tijelom, otkrijmo, svaki svoju riznicu emocionalnog pamćenja, svoje strahovima i nezadovoljstvom zatomljene životne ritme, ritam hoda, govora, smijeha. Stvorimo si pri tome misaonu sliku straha kojeg smo u tom trenu postali svjesni. Probajmo ga, ne govoreći o njemu, izraziti pokretom. Izražaj pokretom nas oslobađa i čisti, od svih, vidljivih i nevidljivih, nepotrebnih duševnih i mišićnih napetosti u svakodnevnom životu. Na putu do umjeća svakodnevnog pokreta, moramo spoznti ono što nas koči, oduzima nam energiju, stvara neugodu, izaziva bol. Ne samo strah, nego i osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva je važan čimbenik, za nastajanje takvih brana u protoku naše životne energije, brana iza kojih se nagomilava negativna energija i uzrokuje napetost mišića, nepokretljivost zglobova i bolove u tijelu. Teatar kao terapija, ima svoja pravila po kojima, ako ih slijedimo, emocije preobražavamo u osjećaj, pokret i na koncu glas. Stvorimo svoj teatar suzbijenih i potlačenih emocija, počnimo tražiti uzroke neugoda, unutar nas samih, probudimo stare i stvorimo nove osjećaje u sebi. Onda možemo s njima, kao glumcima, pokušati usmjeravati emocionalnu energiju, pretvarati je u kinetičku i izvoditi pokrete, straha, nezadovoljstva i bijesa. Tu se ne radi o akrobatskom iscrpljivanju tijela, nego o osvješćivanju svega onoga što se u nama nataložilo da shvatimo da teatar ne moraju stvarati samo glumci, umjetnost samo umjetnici, te da su u svima nama skrivene kreativne mogućnosti. Oživljeni osjećaji se pretvaraju u energiju koja teče. Kada ih oživimo, ne treba se bojati, nego procesom samoosjetilnosti, otkriti njihov izvor. Tim utvarama treba dati svoju krv, a onda ih oblikovati u željeni emocionalni izraz. Ako se taj osjećaj pretvara u ugodu, treba ga njegovati, doživjeti ga u potpunosti dajući tijelu slobodu, da lakoćom i ljepotom pokreta, postane vidljivim izrazom naših osjećaja. Tako uspostavljamo unutarnju dinamičku ravnotežu koja bez našeg daljeg utjecaja djeluje na proces dinamičke samoorganizacije naših tjelesnih ustrojstava. Ako osjećaj izaziva neugodu, zaustavlja disanje, grči mišiće, izaziva bol tada razmislimo o okolini u kojoj radimo, društvu u kojem se krećemo, obitelji, prijateljima, partneru. Obnovimo teme o kojima razgovaramo, probleme na kojima radimo, raščlanimo misli koje se pri tome gomilaju, ne prestajući analizirati protudjelovanja tijela koje se javljaju pri tim sjećanjima. Tako ćemo uspjeti otkriti i razlikovati uzbuđenja koja izazivaju promjene u tijelu. U osobnom teatru suzbijenih i potlačenih osjećaja se smijemo ponašati i djelovati onako kako želimo, možemo naučiti tijelo, da u potrebnim životnim situacijama, iskaže naš bijes, tugu ili sreću. Uskladimo li pokret s onim što osjećamo, usklađujemo osobne ritme i pretvaramo ih u ostvarenje želja. Kakvo će to ostvarenje biti, ovisi o raspoloženju koje je u nama izazvao protok davno arhiviranih sjećanja. Tako pretvaramo svoj osobni teatar u teatar želja, koje su potisnute odgojem ili društvenim normama postale potsvjesno opterećenje za našu svijest i naše tijelo. Te, davno u zaborav, potisnute želje objašnjavaju naše nesigurnosti i naša neraspoloženja. Oslobodivši želje iz okova zaborava pretvaramo ih u osjećaj ugode, postajemo svjesni neiskrenosti prema sebi samome, lažnosti života u kome živimo i ulazimo u pustolovinu novonastajućeg, ostvarujući ono, što smo mislili da je, nenadoknadivo u nama. Ako uspijemo ponovo, oživjeti u sebi bolna iskustva i osjetiti istu bol, iste strahove, istu napetost mišića, nepokretnost zglobova, možemo novonaučenim pokretom, kao sredstvom obrane, riješiti unutarnje sukobe u sebi. Glumac stvara za nas svijet ugode. Mi aplaudiramo njegovom emocionalnom umu, divimo se njegovoj kreativnosti, a da pri tom nismo svjesni svojeg unutarnjeg bogatstva. Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i zaboravljamo ih odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a nekad se budi ljepotom trenutka. Sjedinivši osjećaje i razum, zavoljet ćemo dan u kojem se budimo i predati tijelo dobročudnom virusu naših kreativnih mogućnosti, koji će nas zaraziti umijećem pokreta i lakoćom postojanja.

četvrtak, 28.08.2008.

Pledoaje našem emocionalnom umu Kada uspijemo u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, uspjeli smo potisnute emocije pretvoriti u osjećaje i samopoimanjem pokrenuti procese samorazumjevanja, samospoznavanja i samoodgovornosti. Osjećaj tada postaje trajnim izvorom naše svjesne spoznaje. U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma. Dakle, u mojoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet. Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti. Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život. Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama. Sljedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postajali oruđem tuđe volje. Osjećanje osjećaja u tijelu Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto " ,za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet. Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta . "Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaonim procesom. Proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu. "Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem, toliko opovrgavanom, toliko suzbijanom egoističnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela. Egoistični um je most, veza između naših misli i naših osjećaja i nema nikakve veze sa egoizmom kao svojstvom ili crtom osobnosti. U fenomenologiji uma, jednoj od disciplina filozofije se egoistični um objašnjava kao energija koja nam omogućava proces samopoimanja. Sebi i tijelu za ljubav poslužimo se tim djelom našega uma i pokušajmo bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svatko svoj emocionalni jezik. Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali. Homo tehnikus je dugo vjerovao da svojim životom ispunjava zemaljsku svrhu, pričinjalo mu se da sve u ovozemaljskom životu odvija se lako, bio je uvjeren da se uspinje Jakovljevim ljestvama ka životnom vrhu ne pitajući se je li to uistinu prava staza, je li to netrnoviti pu ka zvjezdama i zašto je tako. Sva vrata su mu bila uvijek otvorena, vjerovao je, jer je znao da dragulja ima, mislio je da zlatnicima svojim sve može platit, da ne mora stajati u redu za kruh, u zabludi je mislio da je za sve dovoljan njegov, u riznicu svijeta, zalutao duh, a nije osjećao da se kristalna stolica na kojoj je sjedio klima, da mu u srcu vlada vječna zima, da mu duši prijeti lom i da će prvom osjećajnom olujom njegova vjerovanja doživjeti tjelesni slom. Homo tehnikus zatvoren u fizičko tijelo, blještao je svjetlošću kojoj se nitko nije usudio prići, nitko se nije usudio osuditi njegovo intelektualno djelo, mnogi su se divili njegovoj umovnoj snazi kao majci u gnjezdu života maleni tek izlegli ptići. Stajao je godinama na pijedestalu od kristala na slomljivome ledu, ne osjećajući vječnu zimu u svome duševnom svijetu i ne spoznavajući da su drugi gladni on se je kupao u mlijeku i medu, odmarao se od napornog dana kao leptir na tek procvalom proljetnom cvijetu. Onda iznenada, opijen ljepotom, umoran od ne zasluženog hlada homo tehnicus se budi u svitanju svijesti, zakoraći pod iskričavu svjetlost u kojoj se životna sreća mrijesti. Buđenje je bolno ali njegova uzdrhtala duša se, kao utopljenik spasonosnog kruga, spoznaje nove dohvaća, pa srce istinitost neživljenog života u tom trenu usitinu shvaća. Drhti duša u toplini nespoznatih zora, a srce se budi na valovima osjećajnog mora, treperi i osjeća ljubavi svrhu, on se budi u zagrljaju trenutka koji ga snagom njegovoga unutarnjeg bogatstva sada polako uzdiže ka životnom vrhu. Budi se čovjek u čovjeku, budi se dugo uspavana duša na životnom jastuku, budi se od strahova odumrlo srce na postelji od ljubavnih velova, budi se čovjek u čovjeku u svjetlosnom zagrljaju, u novom svitanju tek naslućenih svijetova. Uzdignute glave čovjek izlazi pod koplja proljetnih znakova, korača životnim poljem punim davno zaboravljenih mirisa, osluškuje povratak ptica selica, miluje tek procvalu ljubicu i pjevuši sretan svojoj uzdrhataloj duši nježnu budnicu. Homo tehnikus ožigosan kao nečovjek u čovjeku iskri novim kristalima u labirintu duše, osjeća snagu Kohinora na vratima svijesti i uranja u radosnu kupku satkanu od pjeska i pjene, od svjetlosti i sjene, od bisera izniklih iz sedefaste školjke na pješćanom žalu njegove nove istine. ECCE HOMO šapuće ljubav utkana u energetko polje njegova vječnog postojanja u svjetlosnom zagrljaju njegove dobre duše. Čovjek u čovjeku je uistinu puno više od onoga što vjeruje da je. Vještinom tumačenja i razumjevanja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova.

srijeda, 27.08.2008.

Čovjek i njegova lažna samostalnost Čovjek, njegovo tijelo i njegov utjelovljeni um, je najsamostalnija cjelina unutar prirode. Ljudska samostalnost nije pasivno stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih njegovih ćelija tijela. Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje. U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu bitku. Usporedo s tijelom se razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo. Iz mnoštva ćelija su se, u procesu nastajanja čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesnog samopoimanja i samospoznaje. Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela. Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom. To je bio u isto vrijeme i početak razmišljanja o besmislenosti postojanja. Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, a time i u prirodi iz koje se razvio. Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda? Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji tijela i svog postojanja u njemu. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje. Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik. Čovjek pobjednik je drugačiji. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira. Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život. Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli. Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz tijela punog osjećaja i tjelesne inteligencije. Kada počne živjeti u tijelu koje je izgubilo inteligenciju, njegov emocionalni um ne spoznaje više svoje mogućnosti. Takav čovjek postaje proizvodom povijesti, a ne samoorganizacije osobnih ustrojstava. Iz njega se tada širi egoistični virus koji izaziva pošasti koje nazivamo bolestima epoha. Bolesti koje se javljaju u svakom vremenu, dođu kao zaraza, traju i prolaze. Ova današnja, izazvana gubitkom tjelesne inteligencije, za mene traje, predugo. Postala je kronično stanje, čiji je prevladavajući predstavnik homo tehnikus koji tu bolest svjesno ne spoznaje, ali je duboko u sebi živi s dijagnozama: managerski sindrom, stresna depresija, compjuter sindrom. Homo tehnikus, uvijek s osmjehom na licu, luta nesvjesno periferijom stvarnog života. Pun teoretskog znanja o međuljudskim odnosima, koji donose profit za firmu u kojoj radi, u privatnom životu on zaboravlja čovjeka u sebi. Njemu je uvijek odlično, osjeća se perfektno, njegov privatni život je bez problema i on s vremenom počinje i vjerovati u to. Novac kojeg, zbog svog punog angažmana u poslovnom životu, ima u izobilju, mu otvara sva vrata. On, prividno sretan, vlada društvenim životom, upoznaje nove i odbacuje stare prijatelje, nesvjestan svog najvećeg gubitka, gubitka sebe samoga. U njegovom životu nema besmislenosti, jer su zakoni po kojima živi slični zakonima iz klasične fizike. U privatnom životu je za njega važno samo ono izračunljivo i vidljivo. Bol kao sindrom ne prihvaća, trenutačnu bol suzbija lijekovima ne tražeći njene uzroke. Homo tehnikus je proizvod epohe koju sam stvara, marioneta s daljinskim upravljačem u tuđim rukama. Njegova kreativnost je proizvod njegove želje za oznakom najbolji, najljepši, najskuplji, najintelektualniji, pa i najkreativniji. Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela i osjećaja. Izgubivši prirodnost, on postaje uvjetno kreativan s ciljem vječnog dopadanja. Poštujem čovjeka tehnikusa, ali on je previše samouvjeren i narcisoidan da bi ga se moglo voljeti. On je sportaš, trendovi u sportu su njegova domena. Tenis, skijanje, jedrenje, golf ili polo su tereni gdje se homo tehnikus osjeća kao kod kuće, obučen u top dizajniranu sportsku odjeću.Vjerujući da slijedi parolu "sport je zdrav" on čini nešto za svoje tijelo. Napuštajući terene svog obljubljenog sporta, on se lažno samouvjeren, presvlači u trend odjeću i bez istinskog, osobnog ritma funkcionira dalje u mlinu epohe. Uvijek se iznova pitam, dok tražim put ka razini njegovog razmišljanja, kako ga uvjeriti da je emocionalna i tjelesna inteligencija most između Homo fabera, ludensa i tehnikusa, kako ga uvjeriti da Homo ludens spava u svakome od nas, samo ga treba prepoznati. Razvojem tehnologije i znanosti došlo je do umiranja mitova u koje je čovjek nekad vjerovao, pa umjesto da izgradi svoj osobni Olimp i tu smjesti svoje snove, želje i čežnje on se prepušta virtualnom prostoru tuđih stvaralačkih mogućnosti. Tako je iz jedne ovisnosti prešao u drugu. Homo tehnikus ne priznaje da je pravi život i slabost i neznanje o nečemu, da su emocionalni usponi i padovi dio stvarnost, da oni hrane i brane njegovo tijelo, da je samokritika put ka stvaralaštvu. U svom poslu susrećem čovjeka u njegovoj fizičkoj nagosti, moj pogled otkriva nedostatke u držanju njegova tijela i pokretu, moja misao luta njegovim rečenicama tražeći istinu u tome kako izražava svoju bol. Homo tehnikus zatvoren u svoje, atletski oblikovano i umjetno preplanulo tijelo, mi priča o svojim poteškoćama kao što mehaničaru objašnjava nedostake u radu njegovog automobila. On govori, meni stranim jezikom, pa tako komunikacija završava na površnim, paušalnim zaključcima. Naši susreti ne traju dugo, jer on siguran u sebe, uvjeren da sve može, samo pokupi par površnih podataka i da ne bi gubio dragocjeno vrijeme u za njega neinteresantnim razgovorima, postavlja granice svoje otvorenosti i spremnosti na suradnju. Tjelesna bol je za njega čimbenik koji treba odstraniti i on očekuje od mene da to učinim u vremenu koje plaća, a svjest o tijelu i pokretu, spoznaja obujma i oblika pokreta, njegova lažna samostalnost, ga ne zanima. Ne upuštajući se u avanturu razotkrivanja svojih slabosti, on traži određene vježbe, ne zajednički rad u traženju njegovih slijepih točki u spoznaji tijela, ne zanima ga priča o unutarnjoj dinamičnoj ravnoteži, o kombinaciji emocionalnog izraza i napetosti mišića. Kada se dotaknem emocija, on, naučenom verbalnom manipulacijom, okreće razgovor na temu koja ga interesira i sve se završi rukovanjem, srdačnim pozdravom i žurbom na sljedeći neizostavni sastanak. Homo tehnikus je zavladao svijetom, ali i on nosi u sebi skrivene tragove samoosjetilnosti. On je, kao i svaki čovjek, više od onoga što zna o sebi.

utorak, 26.08.2008.

Velika gala predstava Umijeće, stvaralaštvo izrasta iz iskrica svjetla koje se pale u našim glavama. Platon je te iskrice nazvao idejama i predao nam u nasljedstvo mogućnost da ih uistinu sami u našem misaonom umu palimo. Misao je materijalizirana emocija koja postaje osjećaj koji pamtimo. Tako osjećaji postaju slike koje se slažu u našem sjećanju i mi se ulazeći u labirint svojih zrcalnih neurona susrećemo sa našim prošlim stanjima, sa proživljenim događajima odigranim scenama. U našoj glavi se odigrava velika gala predstava koju nazivamo život i ne spoznavajući to često postajemo statisti u vlastitom življenju. Živeći u demokraciji mi vjerujemo da imamo slobodu mišljenja, ali sami sebi oduzimamo dio tog blaga koje nam je podarila majka priroda. Dobra misao je lijek protiv nesretnih i bolnih stanja našega tijela, ona nas usmjerava i brani od nas samih. Pokret je najkompliciraniji oblik mišljenja. Njegovo umijeće proizlazi iz naših sjećanja pomnoženo s brzinom naših misli. Zašto ponavljam već napisano? Da vas prisilim na sjećanje pročitanog, da vas uvedem u svijet vašega znanja, da vam pomognem da ponovo oživite slike iz galerije vašeg pamćenja, da ponovo probudite ono sretno djete u sebi, djete koje je znalo sanjati život. Gdje početi kada su nam ukrali raj, što učiniti kada više nema dobrih bogova koji nas usmjeruju, kada nema naših anđela čuvara, niti vila ljubavi koje su nas uvodile u svijet snova? Vratimo se na sam početak, u vrijeme kada su bogovi još hodali zemljom. To su priče za malu djecu, misle neki od vas i osjećajući dosadu oni su upravo odlučili odustati od čitanja i nastaviti živjeti ustaljenim tijekom događanja. Pričekajte, spoznajte upravo ovaj trenutak i zapitajte svoj mudri um zašto vas pozivam na to daleko putovanje. Tri sekunde, jedan treptaj vašeg oka vam najavljuje avanturu u kojoj ćete, ako uistinu budete željeli doista sresti svog Kairosa. Vaša ruka će krenuti ka pramenu njegove kose i vi ćete spoznati sljedeći trenutak, spuštanje ruke ponovo ka tijelu. Podizanje i spuštanje ruke je pokret koji nesvjesno izvodite dnevno po tisuću puta. Već ujutro kada namještate tuš iznad vašeg tijela, kada se češljate, kada vadite šoljicu iz kuhinjskog ormara, knjigu sa regala, kada vješate rublje ili kada ga slažete u ormar. Za početak zamislite da dlanom pri svakom tom pokretu dotičete Kairosov pramen kose. Bog sretnog trenutka je brži od vjetra, pa ako propustite taj trenutak vidjet ćete ga kako odlazi. Njega se nesmije čekati jer on je uvijek tu, njega samo treba znati prepoznati, jer on se ne vraća. Sudjelovati u velikoj gala predstavi svoga života, postati njenim glavnim protagonistom, mogu uistinu samo hrabri. Autorica priča o prošlosti, a nudi nam objašnjenja kako ostvariti umijeće spoznaje trenutka, misle ponovo neki od vas. To je odlično jer sam u vama potaknula samostalno razmišljanje. U trenutku, upravo u ovom treptaju oka se završava prošlost i sanja budućnost. Iz nasljeđa onih koji su bili prije nas mi otkrivamo upravo taj trenutak u sebi. To je sjećanje iz kojeg izrastaju misaone slike, one su odbljesci viđenog, doživljenog i pročitanog. Giordano Bruno je na kraju renesanse iz mita o Diani i Aktaionu razvio cijelu filozofiju svjesne spoznaje, Antonio Damasio je počevši sa Deskartesovom filozofijom razvio znanost o osjećajima, dotičući se Spinoze i njegove supstance sa dva atributa znanstveno objasnio prelaženje emocija u osjećaje. Švicarski suvremeni fizičar Bruno Binggeli je, slijedeći Danteovo putovanje kroz pakao, čistilište i raj pokušao razjasniti važnost Primum mobile, prvog pokreta , onog trenutak iz kojeg je sve na ovome svijetu kasnije nastalo. Da vas pozovem na gledanje futurističkih filmova vjerovatno bi mi više vjerovali jer mnogi od vas žive samo za budućnost. Futuristički filmovi izrastaju iz znanosti koja se u našem vremenu širi nevjerovatnom brzinom. U odabranim umovima se rađaju ideje, koje oni pretvaraju u eksperimente i nude nam uvijek nova rješenja. Kvantizacija još uvijek nije dokazana, ali gledajući je u filmu mi vjerujemo da je protagonist prošao kroz zid i u isto vrijeme bio i tu i tamo. Zar se to isto nije događalo u vremenu kada su bogovi hodali zemljom? Oni su uz bljesak munje ili tutnjanje oblaka dolazili i odlazili, osvećivali se ili bili dobri. Olimp je s vremenom bio zamjenjen rajem, a danas nam znanost pokušava dokazati da se raj nalazi upravo u našem trenutku u one tri sekunde treptaja oka. Mi živimo u vremenu koje nije stvorilo nove bogove, ostala su nam samo sjećanja i zato ja pokušavam svoje sposobnosti pretvoriti u misaone slike onih bogova koji mi se sviđaju i u koje imam povjerenja. Kada stojim na pozornici moga života ja u sebi osjećam Dianu, Dionisija, Atenu, Minervu, Merkura, Sofiju, Erosa, Afroditu i uz Kairosa oni se smjenjuju i preobražavaju moja stanja u svijest o njima. Ovisno o situaciji u kojoj se nalazite, probudite u sebi onog boga koji je izrastao iz takvih situacija, izmješajte Rimske i Grčke mitove, postanite čuvarica svoga zvanja, smirena Minerva, lukavi kao Merkur, mudri kao Atena, dozvolite Sofiji da u vama pali svijetlo spoznaje, Erosu i Afroditi da vam pričaju o ljubavi. Sada velika gala predstava može početi. Vi oboružani snagom božanstava koja ste u sebi probudili stojite na pozornici svoga života i sigurni u sebe se odlučujete snagom svojih misli i osjećaja ostvariti umijeće pokreta. Postanite sudionik gozbe bogova, ali ne dozvolite samo svom misaonom mozgu, velikom Zeusu da vlada vašim tijelom. Zeus je po mitu rodio Dionisija, boga veselja i radosti, dozvolite im da zajedno ovladaju vama. Ostvarite uistinu demokraciju u tijelu dozvolite svim svojim mozgovima, misaonom osjetilnom i osjećajnom da jednopravno odlučuju. Umijeće pokreta leži u tome da pokret uistinu postane most između položaja dijelova vašeg tijela i sjedinjenje svih vaših duševnih stanja. Sposobnost koju nazivam umijeće pokreta je kao svileni veo utkana u vašu samosvijest, ona se isprepliće sa našim osjetilima, postaje misao o njima pa iz nje izrastaju naši osjećaji. Ustaljenih, stereotipnih vježbi za ostvarivanje umijeća pokreta nema. Ideje koje vam predložem su samo putokaz ka vašem umijeću. Osnova svega je svijest o vašem tijelu i pokretu koji proizlazi iz vaših osjećaja, želja i htijenja. Balerine i plesači moraju uvježbavati pokret jer je on koreografiran od nekoga drugoga i to po tekstu napisanog od nekoga trećega, muzici nekog četvrtog. Koreografija vašeg svakodnevnog pokreta mora biti vaše djelo, jer vaš pokret je neponovljiv u tuđem tijelu, on proizlazi iz vašeg ritma i simfonije vaših struna. Nitko osim vas nemože znati kako se vi osjećate u trenu donošenja odluke za pokret, pa bilo to samo češkanje nosa ili stajanje u redu za kruh. Zamislite prodavaonicu kruha. Stojite nemirni iza onih koji su stali u red prije vas, pogledavate na sat i čini vam se da vrijeme juri, a vi ga tako uzaludno trošite jer oni ispred vas neodlučno biraju koji kruh će kupiti. Pokret je vaše vrijeme, zaustavite ga u mislima, pokušajte uistinu postati živuća statua u pokretu. Tada će vaše tijelo izgubiti težinu i vi ćete za druge neprimjetljivo izvoditi misaone pokrete i zaustaviti tijek vremena. Svaki novi korak do kruha izvodite u usporenom tempu, podignite polako nogu savijajući je u koljenu i podižite svjesno stopalo u skočnom zglobu, a onda je ispružajte polako, najpolaganije što možete spuštajući prvo petu na pod, ali u istom trenu prenesite cijelo tijelo na tu stranu. Noga koja je ostala iza vas u istom trenu podiže petu i vi rastete ka stropu. Pri podizanju noge udahnite duboko, a pri njenom spuštanju na pod izdahnite jednako dugo uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Ako svjesno izvedete taj pokret osjetit ćete sve njegove faze, njegov početak trajanje i kraj, trenutak pokreta od tri sekunde, treptaj oka će vam se učiniti mnogo duljim. Zaustavivši pokretom brzinu tijeka vremena više nećete misliti na njegovu prolaznost, počet ćete ga osjećati u sebi, postat ćete uistinu gospodarom svog trenutka.

ponedjeljak, 25.08.2008.

Ona i duša svijeta Duša svijeta, to veliko svijetlo konačne spoznaje živi u ljudskom iluzijom nastaloj čvrstoj materiji nebeskih i zemaljskih tijela i kao zarobljena božja ljubavnica čezne za čovjekom koji će je jednog dana osloboditi iz tih okova. Izvršavanje tog sudbonosnog zadatka će biti najčudesnija sposobnost ljudskog uma, koja će postati stvarnost tek u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje čovjeku nudi njegov mali univerzum. Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta tražili na nebu, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji, a Giordano Bruno u sebi i u svakom čovjeku. Za alkemiste je duša svijeta bila Božja iskra koja se skrivala u tami materijalnog svijeta i oni su pokušavali tu iskru i pronaći, iskru koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost. Stoljeća su se smjenjivala, ta sveta iskra je ostajala skrivena u vjerovanju u nju. Univerzum je bio statičan i zemlja je bila njegov centar, a raj je bio carstvo iza univerzuma. U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale, religiozni projekti čiji je cilj i razlog bio prosvjetljenje čovjekove duše. Katedrale su kuće u kojima je stoluje Bog, nevidljiv ali svemoćan. Svete mise, službe i zahvale Bogu, su bile vrijeme prividnog mira u kojem se nije starilo, a uzimanje hostije, tijela božjeg je bio ljek koji je branio od svih bolesti. Zemaljski vrt u to vrijeme kao da je usahnuo, mitovi zamrli, u legendama više nije bilo vila. Sve što je bilo vrijedno i što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti. Naša plava planeta je u tim mračnim stoljećima bila prolazno prebivalište za fizikalna tijela koja su isto kao i ona konačna. Ničeg važnog osim ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj. Tek za vrijeme renesane je duša svijeta ponovo oživljavala prirodu u zemaljskom vrtu, ali ju je i dalje oblikovala voljom Božjom. Naša plava planeta je djelovanjem tog nečeg magičnog dobila čudesnost, a svaki djelić prirode, pa čak i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije. To je bilo ono sretno doba kada su vile i vilenjaci, ponovo probuđeni iz svog srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama. Duša svijeta je u tom vremenu bila esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima. Renesansna umjetnost je nastajala po istim proporcijama po kojima je nastajala priroda i čovjek u njoj. Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici kao da su svoju stvaralačku snagu crpili iz te čudesne energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je Božja ruka stvorila, a njihove oči gledale. Giordano Bruno je na kraju renesanse pokušao, tu tek probuđenu snagu ljudskog uma, pretvoriti u svjesnu spoznaju, a Božju iskru u ljubav koju svatko samim sobom stvara i poetizirajući on je svoju konačnu spoznaju, tu Božju iskru budeći antička božanstva, nazvao imenon rimske boginje lova, Diana. Spalivši ga na lomači, moćnici toga vremena su vjerovali da će ugasiti i tu iskru svjesne spoznaje, odvojivši dušu od materije. Svijet je postao bezdušna mašina kojom je čovjek racionalno počeo upravljati. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora njegovog čudesnog postojanja. Sanjari su sanjali dalje i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode. "Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su ponovo hrabri gledajući u beskraj noćnoga neba. "Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja. "To je san koji će se ostvariti samo izbranim umovima." tvrdili su neki znanstvenici . "To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije. "Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih. Naša stvarnost je višeprotežna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji. "To je svojstvo još nedokućenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanjeg paketića energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem se skok kvanta događa." govore ponovo sanjari Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. To je za sada još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi. On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju dokazali dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom, on ju stvara i razgrađuje u istom trenu. Neutrino, najmanja uistinu dokazana čestica, je danas kandidat za dokazivanje svojstava tajnovite tamne materije, koja čini najveći dio univerzuma. Bez električnog naboja on se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje neopažen univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiće nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet. Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali dokazane matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritmove u gibanju najsitnijih čestica atoma, ritmove koji su im odavali da univerzum u svom nastajanju sklada odu životu u njemu. Umjetnost skladanja glazbe je medij za izražavanje onog neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više i više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom atomarnom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto. Čovjek satkan od još uvijek nedokazanog postojanja titrajućih struna, postaje jedan od instrumenata u tom virtualnom orkestru. Ona je čitajući stare i nove knjige i sjedinjujući svoje znanje i vjerovanje odjednom spoznala ritmom svoga disanja da je plava planeta središte i njenog malog univerzuma. Ritmom disanja ju podsjeća na sva tijela koja posjeduje, podsjeća je na iluziju, vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti njenog fizičkog tijela i na to da Ona svojim svjesnim postojanjem sudjelujem u nastajanju simfonije univerzuma. Njen misaoni dijalog se boginjom Gejom nastavlja. "Jedna od katoličkih dogmi, to je srednjovjekovni zakon po kojem je čovjek prestao vrednovati fizičko tijelo i počeo vjerovati u besmrtnost duše." šapuće stvoriteljici plave planete. "Tvoje tijelo je cjelina, a ne skup njegovih dijelova. Dozvoli mu da ti se pokaže u svoj svojoj ljepoti." ponovo joj udisajem odgovara Geja. "Reci mi još jednom što je moje astralno tijelo." "To je ono što te uistinu čini čovjekom. Plašt koji je sagrađen od tvojih osjećaja i tvojih sjećanja. Tvoja blještava kugla koju neki mogu vidjeti, ali nemogu osjetiti." "Je li to ono što je Kirlian prvi otkrio na čovjeku." "Da, danas se to nešto, što je samo tvoje, može i fotografirati, ali to nešto jedino ti svojim kauzalnim tijelom možeš spoznati i svojim duševnim tijelom možeš osjetiti" osjeti potvrdu svojih misli u uzdahu. "Ja sam ti u malom, ja slično tebi sjajim svojim sferama na beskrajnom nebu života." izdahnu sretna zgbog te čudne spoznaje. "Ti si više od mene, ti spoznaješ više od mene. U tebi je skupljen cijeli svijet." odgovara joj Geja novim uzdahom. "Ali ti znaš više o meni od mene same. Reci mi gdje je skriveno uzročno, a gdje duševno tijelo?" "U tvom malom univerzumu koji si spoznala onoga dana na plaži. Sjeti se trenutka u kojem si spoznala i moje postojanje u tebi." dobročudno će Geja. "Ti si moje uzročno tijelo." "Ne ja sam samo jedna od misli u tvom malom univerzumu, ja sam ona iskra koja ti je udahnula život." odgovori joj plava planeta dubokim udahom. "Pokaži mi put ka spoznaji zvjezdanog tijela." zapita još uvijek nesigurna u istinu koju je počela osjećati. "Put je ucrtan u tvom znanju. Sjeti se o čemu si pisala u knjizi "Umijeće pokreta". Tvoj utjelovljeni um je satkan od misli koje su u isto vrijeme i tvoja sjećanja o tebi samoj. U tvojoj glavi se događa vječni rat između različitih oblika tvoje svijesti. Ti posjeduješ misaono, emotivno i egoistično tijelo to je tvoje mudro "Ja". Pronađi egoistično "Ja" u sebi, dozvoli mu da uistinu postane dio tebe i ono će te povesti u istinsku sferu tvog postojanja. Ono je most između tvojih misli, osjećaja i tvoga fizičkog tijela. Oslobodi ga iz okova čvrste materije i tvoje astralno tijelo će ponovo zaplesati i ti ćeš ponovo osjetiti gluho kolo tvojih ćelija." "Još uvijek nisam dovoljno spoznala sebe samu da bih mogla osjetiti sva moja "Ja". Zatvorena sam u oklopu mog misaonog svijeta i tražim istinu samo u onom dokazanom." pomisli dok je osjećala da joj izdisaj postaje sve dulji. "Oslobodi tijelo iz okova čvrste materije, onda ćeš spoznati da ni zemlja po kojoj gaziš nije nesalomljiva. Tek tada ćeš osjetiti njenu krhkost i ranjivost, tek onda ćeš moći slijediti nove trendove u zaštiti okoliša. Jedino iz sebe same možeš slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem živiš. " odgovara joj Geja dugim udahom. Ona u tom trenu osjeti kako joj se prsni koš pokreće i širi. Misaona slika o fizičkom tijelu postaje stvarnost koju živi. Rebra veslaju pućinom njene samoosjetilnosti, njihovi zamasi su sve snažniji. Valovi, koji uzbrkavaju površinu tijela, se prenose u dubinu i Ona postaje more na kojem moja prsna kost, kao gumeni brodić, uplovljava u beskraj. Kralježnica pri tome zakreće pluća i njena plava planeta, lebdeći u sferi njenog postojanja, se zaista okreće oko svoje osi. U glavi osjeća erupcije nove spoznaje, svjetleće zrake samosjećajnosti se prelijevaju i osvijetljavaju cijeli njen mali univerzum. U tom beskraju sna Ona gubi tlo pod nogama, koje više nisu noge nego mliječna staza na nebu njene spoznaje, nebu po kojem blješte, kao zvijezde, njene misli. Ruke više nisu oruđe kojim radi nego postaju zvjezdana prašina, prosuta iz njene svijesti svijesti. Tog trenutka se Ona uistinu osjeti slobodna u bespuću samosjećajnosti i zaplovi, kao Proustova Galija puna još neotkrivenog blaga, ka izvoru saznanja.

nedjelja, 24.08.2008.

Njen mali univerzum ONA danas zna da je satkana od treperavih struna i da se njenim tijelom širi simfonija Božjeg sna. Osuđena prstom anđela na pustinju unutarnje šutnje Ona nečuje tu simfoniju, osuđena na samo trodimenzionalnu spoznaju osjeća se kao čovjek zatvoren u špilji neznanja iz koje nazire samo sjene stvarnosti. Stoji na plaži i promatra veliko plavo more koje se na horizontu spaja s nebom i nestaje u beskraju Božjeg sna. Osluškuje šumove valova i more joj kao velike orgulje svira istinu svog postojanja. Kapljice velike vode blješte pod suncem i spajaju se sa strunama zraka koji udiše. Nad velikom vodom titra podne i Ona odjednom vidi treperave superstrune i pričinja joj se da čuje simfoniju univerzuma. Veličanstvenost tog trenutka budi u njoj želju da osjeti i svoje, rođenjem utihnule tonove, neslušajući ih ušima. Spusti se na topli pjesak, zatvorenih očiju i opuštena se predaje suncu, zvukovima vjetra i morskih valova, mirisima mediteranskih trava i čempresa. Podne traje i iako se baš ništa ne događa Ona ne osjeća dosadu. Osjeća potpunu ugodu u tijelu. Pita se od čega se sastoji ta ugoda, šta je to ugodno za nju? Je li to toplina kože koja se prenosi u dubinu do mišića koji se opuštaju tako da može osjećati svaki i najmanji pokret zglobova. Tijelo kao da je izgubilo težinu, pa iako leži naizgled nepokretno tijelo lebdi slično percu, opušteno, kao da ne osjeća silu teže. Diše i osjeća ritam srca i protok krvi. Tako opuštenoj joj se čini da je puna energije za pokret, ali Ona ostaje ležati u zagrljaju topline i ugodnih misli osjeća kako se njena duša i tijelo spajaju u ljepotu trenutka. Taj osjećaj se difuzno širi cijelim tijelom, i ne postoji određeno mjesto gdje bi ga smjestila. "Ovaj osjećaj ljepote je pozitivna emocionalna energija, koja hrani i dušu i tijelo." pomisli ne otvarajući oči. Misao nastala na izvoru pozitivne energije postaje uistinu snagom njenog postojanja, njen kozmički impuls koji je spaja sa početkom i Ona počinje osjećati prvi pokret u sebi. Više nema prepreka niti granica, nema otpora niti napetosti. Sve što osjeća je harmonija, lakoća i ljepota oblika. Prvi pokret je postao osjetljivi vidik mog unutarnjeg prostora. Kao u dionizijskoj opijenosti, njeno tijelo je prešlo u čisti osjećaj, postalo je cjelina oslobođena svega ružnoga, slobodna u svom nastajanju. Doživljava sinestezijsku spoznaju tijela, spajajući vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu unutarnje mimikrije. Mislima ulazi u Platonov svijet ideja i pred njenim unutarnjim očima se otvara beskraj pun titrajućih iskrica koje sjaju kao zvijezde na nebu. Svaka nova misao je i nova iskra, prostor koji se njenim mislima širi potsjeća je na superprostor beskrajnog univerzuma. Ulazi u beskraj sna iz kojega se više ne želi probuditi. Tu više nema tajni niti neobjašnjenih zakona. Spoznaje da nije kradljivac Božjeg sna, Ona se sljubljuje s njim i osjeća da je Ona samo san. San je znanje o sebi samome. U njenoj dubini su pohranjene sve tajne i sva čudesa svijeta. Krenu tim dugačkim putovanjem da otkrije zakone stvaralaštva i spozna tajne tog vjekovnog sna. Mali univerzum u beskraju Božjeg sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Ona uđe misaono u taj novi svijet. Prva i osnovna istina koju je spoznala je da se beskonačnost i vječnost krije u konačnosti njenog fizičkog tijela. To je bolna istina o našem trajanju na plavoj planeti, ali Ona sada osjeća njeno zrcaljenje u sebi, planeta je pluća njenog malog univerzuma. Zatvara oči i vidi boginju Geju kako joj prilazi. Geja je pozdravlja titrajima zraka. Udiše i osjeća njeno gibanje u sebi. Ona je hrani i odaje joj sve svoje tajne u isto vrijeme. "Ne boj se prolaznosti. Ti posjeduješ četiri tijela" šapuće joj boginja svakim udisajem. "Ja još uvijek osjećam samo jedno." odgovara izdišući strah i udišući svijesno ljepotu sjedinjenja njenog i svog postojanja "Tu se neradi samo o osjećaju, nego o učenju kako osjećati osjećanje osjećaja." "Što još moram učiniti da bih naučila osjećati osjećanje osjećaja?" "Onaj tko to želi saznati mora se potruditi da u sebi samom pronađe izvor znanja. Na tom izvoru su skupljene sve tajne prirode u kojoj vjeruješ da živiš. Ti ne živiš na planeti, nego je svojim postojanjem stvaraš." "Dok udišem ti mi poklanjaš život." "A ti mi ga svakim izdisajem vraćaš da bih i ja živjela." odgovori joj boginja. "Ti si prije početka svijeta bila boginja. Zar ti nisi vječna i besmrtna?" "Ja sam tvoje drugo tijelo. Ne otvaraj oči i udahni još jednom. Udahni duboko i dugo. Tvoje želje i tvoji osjećaji se stapaju u osjećanje novog osjećaja. Ja sam tvoje astralno tijelo u tvom malom univerzumu. Mnogi ljudi to nikada ne osjete jer ne teže ka izvoru znanja u sebi. Fizičko tijelo je konačno, ono izvršava sve, za život, važne funkcije. Astralno tijelo je luksuz bez čije svjesne spoznaje se može živjeti, dapače može se djelovati intelektualno, obrazovano i nadmoćno, ali bez te spoznaje se nikada ne dotakne izvor stvaralaštva u sebi." umirujućim glasom odgovara Geja. "Gdje je izvor stvaralaštva?"upita Ona nesigurno "To je tvoje treće tijelo. Ono je skriveno u idejama koje ga kao bljesci munja osvjetljuju u tami neznanja." "To su ove iskrice koje sjaje pred mojim unutanjim očima." Ona zapita još jednom boginju planete. "To tvoje treće tijelo izrasta iz tvog znanja i jačat će tvojom svjesnom spoznajom, to je tvoje duševno tijelo. Tvoje duševno i astralno tijelo su izgrađeni od istih supstanci kao i fizičko, ali kod mnogih ta tijela ostaju ne iskristalizirana i oni ih jednostavno ne spoznavaju. Tek spoznajom četvrtog tijela ti ćeš biti u stanju osjetiti osjećanje osjećaja u sebi. Tek tada ćeš slijedeći titraje u svom malom univerzumu postati dio velikog. " "Kako ću spoznati moje četvrto tijelo?" "Sjeti se Lukrecija i njegove izjave." "Ex nihilo nihil fit." odgovori napamet naučenom rečenicom "Da za sve je potreban uzrok. Tvoje četvrto tijelo je ključ za istinsku spoznaju tvog postojanja u velikom univerzumu, ali ne zaboravi da nijedno tijelo nemožeš osjetiti bez spoznaje drugoga. Ti nisi zbroj djelova nego cjelina. Tvoja svijest, sva tvoja Ja i tvoja volja čine četvrto tijelo koje je uzrokom spoznaje posjedovanja svih ostalih. Udahni duboko i dugo. Dozvoli svim svojim tijelima da dišu, ne traži izvor spoznaje izvan sebe, ne traži početak u nepreglednim daljinama tuđih sfera. Izvor je u tebi, on je stvoritelj koji svojim vječnim postojanjem u tebi stvara svijet u tvojoj glavi." "To je moj utjelovljeni um." uskliknu pobjedonosno "To je tvoja svijest o njemu." odgovor boginje se sakrio u njen duboki udisaj. "Što je onda svijest velikog univerzuma?" Ona će još uvijek nesigurna. "Neznam točno što je svijest velikog univerzuma. To je neodređeni pojam koji svatko upotrebljava onako kako želi i kako mu odgovara. Kod većine je to obično misao izrasla iz maštarija, asocijacija dnevnih snova povezana s pojačanim radom središta za osjećaje u velikom mozgu." "Zar ti na svojoj putanji velikim univerzumom nisi osjetila djelovanje te svijesti?" "Svijest je unutarnja kakvoća, tuđu svijest nemožemo osjetiti niti dokazati. Svoju možeš spoznati, ali samo ako ju uistinu posjeduješ, ali jedno ti mora biti jasno. Svijest nije postojana, ona je kao i sve drugo u prirodi, samoorganizirajući energetski proces koji se, stvarajući tvoj trenutak spoznaje, uvijek mijenja." Gejin glas je titrao u njenim ušima kao simfonija sna. "Znači li to da se svijest velikog univerzuma isto tako neprestano stvara i da je zato nemožemo točno definirati?" upita izdahom. "Tek spoznavajući svoju možeš pokušati razumjeti tuđu svijest. Ostani u svom, malom univerzumu i spoznaj njegove tajne." udahnula je Gejinu misao i osjetila titraje u sebi. "Hoću li onda uistinu biti sudionik u životu univerzuma?" izahom postavi ponovo pitanje "Tvoja znatiželja nema kraja. Onoga trenutka kada u sebi spoznaš veliko svijetlo i vidiš nastajanje boja koje ga čine, tada ćeš znati da su to vrata vremena i moći ćeš odlučiti s koje njihove strane želiš živjeti." Geja je svojim blagim tonovima, kao nekada majka dlanovima, milovala njenu svijest. "Mnogi su prije tebe tražili dušu svijeta izvan sebe i ona je ostala tajnom obavijena magija, skrivena u legendama, u svetom gralu i kamenu mudrosti koji se krije u najdubljem sloju duše koja uistinu živi, ali je često nespoznata od čovjeka." "Tisućljeća su se smjenjivala, svo blago nekadašnjih misli je skriveno u bibliotekama, na prašnjavim policama se još uvijek gomilaju knjige, zaluđujuće maštarije prošlih umova se pretvaraju u misaone slike koje se slažu u galeriji mog pamćenja, ali ja još uvijek nisam dosegla istinu. Ispričaj mi kako je nekada bilo, zašto nitko do sada nije uspio pronači to tako željeno svijetlo? Povedi me u suštinu stvari, razotkrij mi tajne misli koje su i tebe stvarale." Ona izusti glasno svoju novonastalu spoznaju. Plava planeta, u dubini njenog malog univerzuma, zatitra sretnim trenutkom. Njene misli se počeše oblikovati u nove slike i pred njenim unutarnjim očima poteče kao rijeka film o početcima spoznaje.

subota, 23.08.2008.

Pozornica trenutka Što je tamna materija, a što je tamna energija? One čine 95 procenata univerzuma, a mi još uvijek ne razumijemo i neznamo što su one. U državi sunca vlada snaga koja spaja elemente u čvrstinu postojanja, mudrost koja nas navodi da živimo u skladu s njenim zakonima i ljubav koja nas oplemenjuje Fortuninom svjesnom spoznajom. Da mi smo sretni jer živimo na plavoj planeti. Vrijeme je prohujalo u milijardama godina, kažemo nerazmišljajući o energiji koja se pri tome oslobađala i stvarala trenutke, minute, sate, dane, godine i tisućljeća. Homo Sapiens Sapiens je zavladao plavom planetom i spoznao snagu koja je planetu odvojila od tamne energije, Sofiju majku nad majkama koja je pomogla sunčanom svijetlu da u tamnu materiju udahne život, spoznao je i da se to dogodilo u doba kada je univerzum još bio manji, gust i svijetliji nego što je danas. No, što je snaga koja svijet u njegovoj unutrašnjosti drži zajedno to je pitanje koje još uvijek traži odgovor. Negdje davne 1666- te godine jedan je mladi čovjek sjedeći pod jabukovim drvetom promatrao zreli plod kako leti ravno prema zemlji. Počeo je razmišljati zašto je to tako i zašto zrela jabuka nije poletjela u nekom drugom pravcu ili zašto nije ostala lebdjeti u zraku. Mladić je zaključio da sila koja plod vuče ka zemlji dolazi iz zemlje same. To je snaga koja se ispoljava u privlačenju masa krutih stvari i jača i slabi u odnosu na težinu tvari i udaljenost među njima, to je prva od četiri osnovne sile, naša dobro poznata ali još uvijek nedovoljno objašnjena, gravitacija. Homo Sapiens Sapiens je uspio nadjačati tu silu i vinuti se u univerzum i zahvaljujući njoj se uvijek uspješno vraća na plavu planetu. Tamo u beskonačnom prostoru on prepoznaje vidljivu materiju, ali prostor u kojem se kreće i energiju koja taj beskonačni prostor stvara još uvijek nije uspio spoznati. Ta egzotična materija koju ne vidi i fantomska snaga koju ne osjeća zaluđuje Homo Sapiensa Sapiensa, ali ga u isto vrijeme potiče na razmišljanje o njima. I možda je ipak, nesvjestan toga, svojim razmišljanjem i stvara. Danas nam izgleda da je put do otkrivanja svojstva tamne energije nerješiva zagonetka znanosti, kao što je još uvijek tajnom obavijena i zagonetka o izvoru energije naše svijesne spoznaje i energija koja stvara vrijeme. Promjenimo tijek vremena. Zamislimo da je ono rijeka i da mi tisućljećima stojimo na njenoj obali i promatramo kako ona pored nas protiče u prošlost. Njen izvor neka za sada ostane skriven u točki gdje će se možda jednoga dana susresti naša svijest sa svijesti univerzuma i mi ćemo ući u svijet još neobjašnjene tamne energije, postati njeno svojstvo i tamo vjekovati. Ostanimo na obali rijeke, jer krenemo li nizvodno vratit ćemo se u prošlost i uploviti u kaos iz kojeg smo nastali ili ćemo se izgubit u vrtlogu nastajanja energija i možda promjeniti tijek vremena i našeg života. To neznači zaboraviti prošlost, nego znači učiniti jedino što možemo, ono što je uistinu u našoj moći, znači izdvojiti trenutak i svjesno spoznati njegova svojstva i vječno biti okrenut prema izvoru vremena, tevelike nesavladive rijeke bez povratka. Stojim u zenitu i ulazim u vodu, sljubljujem se s kapljicama koje me dotiču. Da, to je klasična spoznaja vremena, ono uistinu protiče pored mene i ja u ovom trenu osjećam da uistinu stojim u rijeci bez povratka. Svaka novo nadošla kapljica je obasjana novim tračkom sunca koje odlazi ka izvoru u tamu noći koja u sebi skriva sve još neriješene zgonetke moje spoznaje. Rijeka bez povratka teče, a ja u sebi osjećam sreću postojanja u trenutku. Ljepota tog osjećaja je u nadanju da će nove kapljice blještati još ljepše iako će biti drugačije boje. Okrenuta prema zalazu sunca, svjesna da zenit života polako prestaje, da je jutrenje samo lijepo sjećanje, ja se kupam u dolazećim, uvijek ljepšim, kapljicama nadolazeće vode. Pred mojim unutarnjim očima se podiže zavjesa iza koje se krila pozornica moga života. Život satkan od trenutaka me pozva na svjesno sudjelovanje u toj velikoj gala predstavi. Trenutak se budi, vidim njegove konture, osjećam njegovu snagu, prelazim rampu i postajem sudionikom vremena. Moje misli, osjećaji i spoznaja se stapaju u dramu koju svijesno živim. Dinamika misli postaje koreografijom trenutka, a osjećaji plešu svoje gluho kolo. Reflektori svijesti mi otkrivaju sve skrivene uglove pozornice, podsvijest razgolićena i posramljena oblači blještavu haljinu spoznaje. Odbacujem sve ono što mi čisti razum diktira, svo namjerno uljepšavanje, zaboravljam hotimične i tražene slike i poštujem tijek nadolazećih misli. Neposrednošću djeteta promatram svoj svijet i vidim sebe u bojama impresionističkog slikara. Trenutak zasja u sljezovoj boji, u njemu prepoznajem ljubičaste cvijetove kako se izdižu iz pjene boje jorgovana i osjećam sebe kako odjeljujem prazninu i pokretom je pretvaram u čipku boje sedefa, prostor s kojim se sljubljujem. Moje unutarnje svijetlo, kao reflektori svijesti, luta tamom pozornice i mijenja izgled predmetima. U toj igri tame i svijetla spoznajem magičnu moć čvrste materije u svijetu oko mene. Vođena svjesnom spoznajom i vjerovanjem u znanje ja otkrivam nova agregatna stanja tvari. Pred mojim unutarnjim očima pozornica postaje beskrajno plavetnilo u kojem se trenutak širi, trenutak izrasta u kristalne stepenice kojima se uzdižem do sljedećeg trenutka. U njemu vidim mirise u nekom novom prostoru. To je obična građanska soba, puna zraka i mora, namirisana lavandom, žalom i školjkama. Očaravaju me stotine mirisa što ih u toj sobi šire vrline, mudrost , navike, čitav jedan tajnovit, nevidljiv, etičan i moralan život kojim odiše cijela atmosfera. Sjećanje stvara novi trenutak u kojem moji dlanovi idu prema licu starca koji miriše na djetinjstvo, pečeno kestenje i košaricu sviježe ubranih jagoda. Proživljeni trenutci se vraćaju, ne rijekom bez povratka, nego rijekom misli koja jedina teče u oba smjera. Možda je to ona tamna energija kojoj još nismo otkrili svojstva, možda nam jedino ona omogućuje da živimo prošlost u trenutku u kojem naslućujemo budućnost. Trenutak traje, a iz moje misaone rijeke izrasta još jednom osjećaj, metamorfoziran u stvaranje svijeta. Slike starih majstora traju u trenutku, slike bez kojih nebi imala ni spoznaju o njegovom nastajanju. Vidim bogove iz grčke mitologije, nimfe i sirene, biblijske proroke, lica iz srednjeg vijeka, renesansne mislioce. Sav taj imaginarni ili stvarni svijet iz prošlosti živi u ovom trenutku buđenja. Ja sam biće koje nemože izaći iz sebe sama, biće koje sve drugo spoznaje u sebi i kroz sebe. Postajem impresionistički proučavatelj sebe same, odbacujem obrise i arhitekturu tijela, brišem granice osobnosti u prostoru i vremenu, razasipam njene spone do sada smatrane definitivno fiksiranima i proučavam element po element tvari od koje sam sazdana. Rijeka vremena teče u nepovrat, iza mene se gomilaju proživljeni i sada neproduktivni trenutci, a ja stojim u njenom koritu i u ovom trenutku pripitomljavam njenu razuzdanost. Prošlost koja je lutala zemljom i kao vjerni pratioc me nagonila da o njoj sanjam, da trenutku uvijek dajem neko prošlo značenje, je sada postala simfonija trenutka i ja osjećam njene tonove u česticama iz kojih sam sazdana, ali to su uvijek novi ljepši tonovi, sve ono prošlo ja spoznajem u sebi kao novi osjećaj i trenutak živi mojim cijelim životom. Sada više ne moram tražiti izgubljeno vrijeme, jer ono se skupilo na pozornici trenutka u predstavu koja upravo traje. Sunce se spušta prema zapadnom nebu, moje unutarnje svijetlo otkriva u daljini tamu obavijenu tajnom početka, rijeka bez povatka hrli ka ušću u beskraj vremena, a ja spoznajem da moje tijelo može postojati i bez konvencionalnog razuma. Spuštam se na zamršene i još uvijek nejasne puteve tijela, da bih njima dublje prodrla u vanjski svijet. Šumovi simfonije trenutka odzvanjaju tijelom i ja više neslušam ušima. Mirisi se šire i ulaze u svaku ćeliju moje svijesti, svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga i moje tijelo gleda svijet mojom svijesti o njemu. Spojene u trenutku moje misli, moja sjećanja i moja maštanja odaju porijeklo svog postanka. One dolaze iz daleke prošlosti i ja osjećam njihovo prastaro porijeklo. Na pozornici trenutka se odigrava povijest čitavog niza živih bića, odigrava se ono što bi bez istinskog osjećaja ostalo mom umu zauvijek sakriveno. Trenutak me spaja s univerzumom i ja osjećam kako me tamna energija odbija od sebe. Rođeno u gravitacionom polju, moje tijelo prožeto mojim mislima, još uvijek ne spada u taj dio vječnosti. Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao koja će doista bit moja pupčna vrpca sa univerumom. Osjećam da ću tek ako mi to uspije uistinu spoznati tko sam, od kuda sam došla i da ću tek onda moći naslutiti kamo ću krenuti.

petak, 22.08.2008.

Podno Parnasa osjetih zakon zlatnoga reza Ušla sam u misaono u labirint mojih snova i predamnom se ukazaše zrcala iz kojih mi se smiješila prošlost. Pred mojim unutarnjim očima se pojavi čovjek obučen u bijelu lanenu odoru sa citrom u ruci. Njegova muzika je drugačija od one koju sam do sada slušala. Oko njega sjede mladi ljudi isto omotani lanenim togama. Odjednom shvatih da ne čujem nego osjećam tonove. Neka nova spoznaja budi nove misli u meni. Pred očima mi zaigraše nove boje, svaki ton njihova nova nijansa. Misli nam se počeše spajati u doživljaj trenutka. Vidim sebe u tom davnom vremenu. Stojim u grupi mladih ljudi podno Parnasa pred Apolonovim hramom. Čovjek u sredini na nozi ima zlatni znak, božanski pečat njegovog pripadanja svijetu neka druge spoznaje. "Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad obje katete. PITAGORA; PITAGORA" tonovi jedne davne pjesme se izmješaše s melodijom sfera koja se širila oko nas. Pitagorejske molitve tetrakisu nisu upućene broju četiri kakav mi danas poznajemo: " O sveti, sveti Tetraktise, ti koji sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja.........." Četiri godišnja doba, četiri jahača Apokalipse, četiri strane svijeta, četiri tipa karaktera (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik), i četiri osnovna elementa (voda, vatra, zemlja, zrak). To je mistični princip harmonije i ljubavi, načelo stvaranja. Broj četiri je suptilna muzika univerzuma, apsolut kojeg je Pitagora osjećao kao muziku sfera, taj broj kao da je za Pitagoru bio Bog. Sjetih se satova iz filozofije, sjetih se trga cvijeća i našeg davnog lutanja vremenom. Kako je Pitagora znao ovo što mi danas osjećamo? Njegova tvrdnja da se vrijeme vraća uvijek na početak, da krug, harmonija našeg stvarnog postojanja nikad ne prestaje, mi, tek u ovom trenu, postaje jasna. Zašto je Pitagora odabrao Apolonov hram za sastajalište s učenicima? Možda jer su se tu u davnom vremenu sastajale Muze? Možda zbog toga što je to mjesto na kojem su spojene energije univerzuma, sunca, mjeseca, zemlje i vode pa tu nastade proročište? Možda zbog Pitije koja je tu svoje astralno tijelo prala na Kastalskom izvoru i oslobađajući nove treptaje energije dobijala snagu proricanja ili samo zbog vjerovanja da se tu nalazi pupak svijeta? Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika iz koje izrasta simfonija našeg stvarnog postojanja. On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima stvaraju simfoniju univerzuma koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje. Osjetih muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti naših misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali sjedinjene misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale dio naše svjesne spoznaje. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja. Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji. Oko nas se uskovitlala energija, začuh muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo. Devet krugova, devet muza koje stvaraju i brane ljepotu, samo devet brojeva koji prelaze u beskonačnost spoznaje, devet dobrih svjetova do vječnosti. To su brojevi koji žive, stvaraju harmoniju univerzuma prelaze u njegovu simfoniju. Niti spoznaje zatvaraju te krugove i nose me u vječnost. Tu prepoznah Danteove misli u razgovoru sa Pitagorom. Telepatska svjesnost dvojice velikana ljudskog sna otvori vrata raja. U tom trenu se izgubi trodimenzionalna spoznaja, osjetih širinu beskraja pređoh u san o samoj sebi. Beatriće se dobroćudno nasmješi i sjedeći na rubu devetog kruga postade svjetlo mog buđenja. Pitagorina magična zvijezda, zasja pred mojim unutarnjim očima. Zlaćana spirala svojim titrajima pretvori tu jednu u tisuće titrajućih zvijezdica. Ovdje podno Parnasa spoznah snagu Pitagorinih misli i oči neba uistinu zasviraše nejsuptilniju simfoniju sna. Pogledi neba, blješteća nit, zlaćana spirala svjesne spoznaje me poveza s univerzumom i posta nit vječnosti u beskonačnosti postojanja. U tom treptaju oka spoznah istinu nastajanja. Mi smo izrasli kao i sve u prirodi iz zakona zlatnoga reza. U nama su sjedinjeni biskupski štap, Leonardova "Mona Lisa" i Dalijeva "Posljednja večera". Zlatni rez ujedinjuje naše postojanje s našim mislima, oblikuje spiralu od svih devet krugova kojima putujemo vremenom, vraća nas na početak kojeg nema i nosi prema kraju beskraja, beskonačnosti koju je jedino moguće spoznati kroz prolaznost naših tijela.

četvrtak, 21.08.2008.

Veliko kristalno ogledalo 20. 08. 1989 u 89- oj godini zauvjek nas je napustila tiho zaspavši Marija Bartl rođ von Kvapil. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jedna istina. Tri života u crnom okviru izrezbarenog drveta, godine zatvorene u neopipljivu dimenziju plemićkog ponosa i pokušaja u socializaciji zadražati kapljice plave krvi. Neprekinuta nit kroz cijelo jedno stoljeće, nesalomljiva energija utkana u ženskost i pripadanje nekada uzvišenima. Veliko kristalno ogledalo, prijatelj, slušalac željenih stvarnosti, svjedok svih tajni, nesigurnosti i suza još iz vremena kada je mlada plemkinja sanjala svoj prvi bal. Ovo je priča koju je odživjela moja dobra nona, Marija von Kvapil. Veliko kristalno ogledalo još jednom uzburka trag koji sam slijedila i ja na horizontu vidjeh jedno davno svitanje i prepoznah lik mlade djevojke pred kojoj je bila sretna mladost i život pun obećanja. Sunce se polako diže ka zenitu tog davnog ljetnog dana. Grad u srcu Balkana slavi dolazak prestolonasljednika Ferdinanda von Habsburg i njegove mlade supruge Sophie. Marija von Kvapil, mlada plemkinja, obučena u svečanu odoru epohe s stručkom bijelog cvijeća na šeširu stoji ponosna i sretna u špaliru za doček. Pored nje su otac, majka i stariji brat. Okolo njih narod koji je pozvan da plješće, da kliče i baca cvijeće na put kojim će proći kolona. Otac, stranac na Balkanu, doseljenik iz daleke dinastije, gradioc željezničkih pruga i mostova, ostade zbog ljubavi u gradu na Miljacki. Mariji je bilo četrnaest godina. Plod zagrljaja Balkana i Europe ona nosi u sebi cijeli svijet. Uzbuđena, od ranog jutra se spremala za izlazak. Zadnji pogled u veliko kristalno ogledalo. "Marija požuri, zakasnit ćemo" pozva je mirno majka "Tata i Silvo su već u autu." Spuštajući se stepenicama Marija je razmišljala o dvoru iz kojeg stiže današnja posjeta. "Hoćemo li jednog dana putovati u Beč" zapita oca sjedajući u auto. "Naravno, možda već drugog proljeća" odgovori joj otac." Pozvan sam na dogovor o izgradnji ljetnikovca za Habsburge u Opatiji" Stigli su do centra grada i ostavili auto pored katedrale. Prošetali su do obale i stali na ugao ispred mosta s kojeg je prestolonasljednik sa pratnjom trebao proći na svom putu ka hotelu gdje je trebao ručati s gradskim ocima. "Večeras smo pozvani na prijem u rezidenciju" " To mi ovako usput govoriš, a od kada to znaš?" upita svog elegantnog supruga Marijina majka. " Stvarno sam ti zaboravio reći, ali mislio sam da je to za tebe samo po sebi razumljivo" odgovori joj šaljivo suprug. " O tom prijemu se priča već mjesecima." " Smijem li i ja s vama? Jesam li i ja pozvana?" upita Marija " Hej ljepotice moja, tebi je tek četrnaest godina" odgovori joj umjesto roditelja brat. " moraš još malo pričekati, ali doći će i vrijeme tvog prvog bala" Balove u svojoj kući je promatrala tajno sa vrha stepenica i divila se večernjim haljinama djevojaka i žena koje su dolazile. Često je tako skrivena i oponašala neke od njih, a onda dugo u noć sanjala ljubav. Ovo je bilo ljeto u kojem je u njoj počela cvjetati ženstvenost. Oko njih je bilo sve više naroda. Žamor i međusobna pozdravljanja. S tornja katedrale odkuca podne. Marija opazi na drugoj strani ulice visokog mladića u crnom kožnom kaputu. Kao da je došao iz nekog dugog vremena, stajao je sam, s rukama u džepovima pogleda uperena prema mostu preko kojeg je trebala stići očekivana kolona. Marija ga je gledala tako začuđeno i napadno da se on, kao da je osjetio njen pogled iznenada okrenuo prema njoj. Njegov pogled, koji je skrivao neku tajnu, zaledi Marijinu krv. Sunce je bilo u zenitu, a njenim tijelom prođoše hladni trnci. Stajala je tako kao hipnotizirana nekoliko trenutaka ne odvajajući pogled od njega. Uzvici i pljesak naroda je vratiše u stvarnosti. Otvoreni automobil je dolazio polako preko mosta. Mladi par, budući car i carica su nasmješeni pozdravljali puk, djeca su bacala cvijeće, a Marija je prišla bliže rubniku da bolje vidi haljinu i šešir prelijepe žene u autu. Očarana njenim osmjehom, Marija joj htjede baciti buket bijelih ruža koji je držala u rukama. U tom trenu odjeknu pucanj i bjelom haljinom buduće carice poteče krv. Još jedan pucanj i njena glava klonu na mrtvo tijelo muža. Zgranuta i prepadnuta Marija potraži pogledom mladića u crnom kožnom kaputu. Gavrilo Princip je stajao na drugoj strani ulice, s pištoljem u ruci. Do njega su već bili stigli naoružani pratioci kolone. Odvedoše ga udarajući ga kundacima. Automobil sa mrtvim parom se vrati u rezidenciju, a Marija se ustravljena baci bratu u zagrljaj. Te večeri su njeni roditelji dugo razgovarali zatvoreni u biblioteci, a drugo jutro je kućom vladala neka njoj nepoznata tišina. Otac i brat su rano otišli na neki sastanak, mama je plakala, a Marija je, neshvaćajući važnost jučerašnjeg događaja, stajala pred velikim kristalnim ogledalom i isprobavala novu haljinu koju je trebala danas obući za svečani ručak koji su ona, otac i brat organizirali za mamin rođendan. To je bio zadnji dan njenog sretnog djetinjstva. Ubistvo na Balkanu je bilo uzrokom svjetskog rata. Otac i brat su otišli na front i ona ih više nikada nije vidjela. Kraj rata je Marija dočekala u koroti. Bilo joj je osamnaest godina. Srušeno carstvo je srušilo i njene snove o balu na kojem će sresti ljubav. Sa završenom višom djevojačkom školom Marija je počela raditi da bi prehranila mamu i sebe. Zatvorena u stanu na periferiji grada, daleko od sjaja kuće u kojoj je odrasla, Marija je provodila večeri pišući dnevnik. Tajno se nadala povratku brata, nadala se da će joj on ponovo vrati sjaj života za kojim je žalila. Veliko kristalno ogledalo, ostatak nekadašnjeg salona u kojem je tajno promatrala balove njenih roditelja, postade svijet u kojem je mogla sanjariti. Dočekivala je transporte kojima su se vraćali mladići iz rata. Otac je poginuo, ali bratu se bio izgubio trag. Nadala se da će jedne večeri među gubitnicima prepoznati drago joj lice, da će mu pomoći da zaboravi strahote i da će zajedno jedne večeri zaplesati dobri stari bečki valcer. Iz dana u dan sve tužnija i nesigurnija vraćala se kući sama. Njena majka, udovica austrijskog plemića više nije ni izlazila iz stana. Jedne ljetne večeri, sačekavši da zadnji čovjek siđe iz vagona, ona krenu ka zalazu sunca. Odjednom kao da je sišao s neba pred njom se pojavi mladić u uniformi nove vojske. Pogleda punog divljenja on ju zapita: "Čekate li zaručnika?" "Ne, brata" odgovori uzbuđeno Marija "Ovo je bio zadnji transport" odgovori joj mladić " Znači ni on se više neće vratiti. " zaplaka Marija " Tko još nije došao?" "Moj otac je poginuo" Roman joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.

srijeda, 20.08.2008.

HVALA VAM!!!!!! Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom u vazi umiru ruže olujni vjetar krade ljetu snagu i vraća mirise davnoga sna....... Hvala vam dragi moji virtualni prijatelji. Jučer doista osjetih ljepotu pripadanja vašem čudesnom svijetu. Vaše napisane riječi jutros sjaje u mom srcu kao zvijezde iz snova i ja se probudih dotaknuta snagom treperave sreće i zavolih ovo jutro i nebo puno teških oblaka. Vjetar je noćas ugasio oči neba, donio miris jeseni u zemlju runolista, a ja osjetih miris proljeća čitajući vaše misli. Oko mene su ludovale maske krabuljni ples na tren sakri sreću u klaunov osmijeh ili možda u smijeh hijene u štektanje lisice u zavijanje vuka a onda tišina, nebo prosu koriandole, ponovo zasjaše kristali snova. Potražih svoju tugu u licu Pjeroa zaustavih suze da ne povrijedim ljepotu vraćenoga sna i kada je ponoć najavila kraj maskenbala otvorih vrata ovog virtualno carstva i vidjeh samo ljubav.......... HVALA VAM, OD SRCA VAM HVALA!!!!!!!!!

utorak, 19.08.2008.

ONA i kristali razbijenog sna Nebo je plakalo kada sam odlazila biserne kapi su se slijevale licem vremena kada sam odlazila. Jučer sam razapeta, smrvljena jezikom jednog nepoznatog, jezikom koji je u ime meni nepoznate porote, donosio presudu o mom karakteru i odlučili da sam egoistična i nasilna u svojim tvrdnjama. Od jučer nebo ponovo plače nad mojim očima A ja sam željela proširiti ljubav na još jedan virtualni svijet. Vrijeme liječi rane šapuće mi LJUBAV pa kada se sretnemo jednoga dana, na rubu vremena u poeziji kiše i u kapima sna možda ćemo s iste obale gledati kako se sjedinjuju suze u kristale sna na licu mog i njihovog vremena.

ponedjeljak, 18.08.2008.

Grad sunca Kao što je sunčev sustav podijeljen u sedam planetarnih putanja tako se Civitas solis, podijeljena u sedam prstenova, uzdiže brijegom moje nove istine. Slijedeći Sofijin trag uspeh se do njegova vrha i uđoh u hram sa staklenom kupolom kroz koju mi se smješilo sunce, najviši svećenik sna u kojem sam se probudila. Pored njega na velikom kristalnom prestolju sjede tri kneza u kojima prepoznah snagu, mudrost i ljubav. "Iza Sofijinog osmjeha se prostire zemlja o kojoj su mnogi već sanjali." pomislih još omamljena stvarnošću iz koje sam krenula. "Oni su preduvjeti istinskog postojanja. Bogovi novog vremena, svo dobro ovog novog svijeta je u posjedu čovjeka." začuh dobro poznati glas sudbine. Kao da sam ušla u Dada Stancu osjetih energiju glasova svih odsanjanih snova i ljubav nahrupi kroz sve otvore stvarajući ovaj prostor bez dobro poznatih dimenzija. "Čovjek, vječni centar univerzuma" tonovi dobiše oblike "u ovom dalekom vremenu postaje mjera i proporcija države koju sam stvara." "Kako ćemo to spoznati?" pomislih "Tvoja snaga je u tebi samoj, u tvojoj svjesnoj spoznaji čarolije života." odgovori mi energija koju sam činilo mi se sama stvarala. "To je tvoj prvi korak ka istinskoj spoznaji" moja sudbina je bila nedjeljiva od mene i trenutka u kojem sam počela sanjati. Hram se snagom mojih misli počeo širiti i predamnom se stvarao prostor bez granica, a ono što sam nazivala daleki horizont je bilo dohvatljivo ogledalo moje duše. Drugačije nego u Wellsovom romanu ovdje nema tamnog podzemlja, nema Morloka koji traže žrtve, ali nema ni bogova kojima se podižu žrtvenici, ovdje svjetlost, svećenica sunca dijeli život i svjesnu spoznaju. Sophia, majka nad majkama iz vremena prije vremena me povede u nepoznati dio moje sudbine. Zaustavile smo se na mjestu gdje su se susrele ruke Stvoritelja i Adama. Ugledah zemlju, onakvu kakva jeste, punu rijeka i slapova i dolina na kojima cvjeta cvijeće novih boja i rastu plodovi misli. Gradovi puni osmjeha i velikih staklenih kuća u kojima ljubav otvara i zatvara prozore. Sofija mi pokaza put prosipajući zlaćanu prašinu. Zastadoh u parku spomenika. Slično aleji, jedan do drugoga poredani kao drveće u dva reda, okamenjeni i vječno zaustavljeni u pokretu koji je značio budućnost, gledaju me poznati i nepoznati mislioci. Sjedinjenje vjerovanja i mudrosti daje kamenu dušu i ja osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnim dvoredom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje. Dvoje mladih ljudi stoje pored kipa čije lice im se smješi i plazi jezik. U njegovim rukama je figurica Kronosa. Njihov razgovor me podsjeća na subotnja jutra u Lapidariju. Ono što sam ja voljela kao poeziju i što je bilo izvan svakodnevne komunikacije ovdje je objašnjavanje teorije iz koje je nastalo vrijeme i prostor. Poznate činjenice dobiše novo ruho. Osjetih njihove misli u mojima, spoznah da ono što čujem nije glas nego simfonija koju sklada moj um. Vidjeh kako se smjenjuju godišnja doba, kako prolaze godine i stoljeća. U jednom trenutku, onoj nikada objašnjenoj beskonačnosti, se pred mojim očima, dogodila cijela jedna epoha. Ova za mene još nepoznata energija pretvori tren u vječnost. Među statuama prepoznadoh lik Giordana Bruna i vidjeh dva goluba kako lete iznad njega. "Došla si obavijena još uvijek tajnom početka" osjetih njegovu misao "Došla sam da otkrijem tajnu početka." "Ti si došla spoznati trenutak buđenja u mom snu. Snu zbog kojeg sam ovjekovječen u ovoj aleji" "Ali ja još uvijek nisam pronašla istinu." "Susrela si dječaka na željezničkoj stanici, naučila si da voda dolazi iz zemlje, pila si ljubav sa izvora, umrla si u stvarnosti da bi živjela svoj i moj san" njegova misao je bila dobro poznata poezija iz antologije mojih snova. "Koji je danas dan?" upitah nesigurna u svoje vjerovanje. "Još jednom veljača rađa san. Kreni alejom, oni koji su poslije mene tražili istinu, neznajući da traže ono što sam ja nazvao Diana, će ti ispričati priču o nastajanju spoznaje. Među njima su oni koji su pisali, kao i ja poetske tekstove znanosti, uzdizali ljubav na pijadestal sreće, ovjekovječili dimenziju sna. " Sjetih se kamene statue s Kronosom u ruci i misao me ponovo povede k njoj. Kameni kip je moju misao pretvarao u njegov san o nastanku prostor- vremena i brzini svjetlosti. Neka čudna snaga se širila atmosferom. Dvoje mladih više nije bilo tu, otišli su, a da ja nisam vidjela njihov korak. Nekoliko drugih je odjenom stajalo pored statue. Shvatih da oni dolaze i odlaze nečujno, za mene nevidljivo. Spoznah da sam ušla u sferu pobijanja apsolutnog prostora i vremena. To je magloviti oblak moje svjesti, pun prekrasnih nijansi, neimenovanih boja, dokaz postojanja multidimenzionalnosti. Shvatih da nastajuća generacija nosi u sebi integraciju sa samim sobom i univerzumom, da sljedeći svoju istinu mogu osjetiti i njihovu, da je globalizacija, kojom nas već godinama bombardiraju, nedjeljiva od solidarnosti. Zakoni džungle, koju nam je nametnuo Darwin i u kojoj smo mi rasli, su davno zaboravljena pravila ljudskog održanja. Vrsta se vratila tamo od kuda je i krenula, u rajski vrt vječne sreće. Njihova lica, u blještavilu sunca pod krošnjom drva spoznaje, odaju emocionalnost njihovih usavršenih mozgova. I statue su izgledale drugačije iako su likovi bili isti. Čvrstina kamena je izgubila svojstvo i pretvorena u energiju ona izrazima lica daje svojstva misli koje iz nje proizlaze. Umjetnici koji su ih stvarali su vjerovali u njhove ideje i stvarali likove po idejama koje su oni ovjekovječili. Statue su postajale dimenzije misaonog bogatsva onih koje su predstavljale. Zanesena trenom vječnosti u kojem osjetih energiju mog postojanja i u bojama svijetlosti i tonovima muzike spoznah jednu novu dimenziju u sebi, dimenziju trajanja svijesti u prolaznosti čvrstine materije. Spoznah komplementarnost onoga od čega sam sastavljena. Tijelo u kojem se nalazim postade moja misao, ideja s kojom mogu biti i tu i tamo. U ovom novom vremenu ne trebam reaktor da bih prešla u kvantno stanje sebe same. Energija koju ovdje osjećam je jedna velika, ujedinjena kreativna misao, san i Anima mundi. Čujem melodiju, zov slobode u sebi. To je zvuk zvona koje nosim u sebi, zvuk koji se javlja kada moja čežnja dodiruje grmove zrelosti i ubire zadnje plodove saznanja prošlih godina. Tada me taj zvuk nosi na daleki otok, u hram, gdje sunce nikada ne zalazi. I tada sam sigurna i sretna, jer svako moje lutanje ostacima života završava na krilima simfonije univerzuma i ja se uvijek vraćam kući.

nedjelja, 17.08.2008.

Zrcaljenje vremena Ušavši misaono- osjećajno u novi svijet, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom. Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra. No, u ovom novom svijetu ja se ponovo susrećem i sa starim obrascima, sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju. Dok smo sami nesavršeni nismo u stanju misliti savršeno. Ali savršenstvo postoji i ono je skriveno u tajnovitom početku sna. Misao koja se brzinom svjetlosti počela širiti iz tog izvora se na svom dugogodišnjem putu do čovjeka prilagođavala, mjenjala oblike, reproducirala i postajala jeftina kopija njenog savršenog početnog oblika. Najslobodnija od svega što se iz tog izvora razvilo, misao još uvijek dominira čovjekovom spoznajom. Nekada obučena u haljine sna, obavijena mrenom tuge, raspjevana melodijom sreće ona sumnja i čezne za početkom, traži dokaze svog postojanja, mjenja oblike svog pokazivanja, stvara trenutke i traje već milionima godina. Pokušavam zaustavti misao u trenutku i bez znanja, sjećanja i vjerovanja osjetiti i spoznati što se u njemu događa. Vidim moje mudro ja u središtu ovog trenutka, misao zaustavljena u svoj njenoj ljepoti postaje moja ideja o vječnosti. Uspjela sam isušiti rijeku sjećanja i trenutak postaje uistinu izvor spoznaje. Vidim se u zrcalu vremena i postajem ona mala ćelija iz koje sam se razvila. Osjećam pucanje opne i jedan dio mog ja se odvaja, ja ostajem ponovo sama u novo nastaloj opni, ponovno pucanje i ponovno odvajanje i ponovno zatvaranje opne. "Ja", još jednom "ja", pa još jednom, sve više mojih "ja" treperi svako u svom trenutku. Vidim nastajanje vremena i kolonu trenutaka kako se kotrljaju prema ničemu i ni jedno moje "ja" nezna kuda druga odlaze. Kolona putuje, nižu se trenutci u nedogled. Trenutak postaje vječnost, beskonačna rijeka bez izvora i ušća. U kristalno jasnoj slici trenutka se zrcali na tisuću mogućnosti od kojih samo jedna jedina može biti ostvarena, ali se istodobno više nikada nemože ponoviti. Ostale mogućnosti u tom trenu postaju nemogućnosti. Kako se u toj gomili skrivenih istina odlučiti za pravu i trenutak pretvoriti u život. U beskrajnoj koloni moga vremena, koračaju moja sva "ja" i odabiru mogućnosti bez međusobnog dogovora. Kocka je pala i ja stojim na pozornici života pod reflektorima svakodnevice i igram premijeru trenutka. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu moje svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetla sna. Isprepletene moje misli i osjećaji, blješte pod reflektorima i podsjećaju me na labirint. To je moj misaono- osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte, u kojem se krije i tajna, da bih se mogla uistinu vratiti u život. Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih i čini mi se da sam ušla u polje puno krijesnica. Peta protega u meni zaigra svoj do tog trena nečujni ples, moja sva ja se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima. Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme. Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom slika. Zatvorih oči i pomislih. U kojem li ću se vremenu zaustaviti? "Tvoju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima te je priroda obdarila?" upita me jedan trenutak dok sam stajala za druge, nevidljiva podno velike planine. "To miriše cvijeće koje je u proljeće počelo krasiti planinu." progovori moje "Ja" umjesto mene. "To nije moj glas." suprostavi se moja misao. "To je glas iz legende koju si kao djete slušala i zaboravila." "Tko si ti?" "Tvoja uspavana svijest, želim ti ispričati jednu lijepu ljubavnu priču. U zrcalu vremena ćeš vidjeti nastajanje pete protege." glas je dolazio iz svih uglova trenutka. Zrcalo je blještalo Ivanjskim vatrama i krijesnicama. U zrcalu vremena vidjeh Ljubav i osjetih kako se njeno tijelo pretvara u valove i ćestice koje se počeše širiti trenutkom. Trenutak je trajao još uvijek i ja spoznah da ga ja svojim postojanjem u njemu produljujem u vječnost, pretvarajući ga u osjećajno misaoni- osjetilno- osjećajni labirint. Ljubav očiju boje sna, ta peta protega koju otkrih u sebi, se skrivala u njegovom središtu. Neotkrivena i nepripitomljena neman, koja je ponekad proždirala moje misli, postade pitoma ljepotica ovog trenutka. Pozvah je da se samnom vrati u život, ali tada shvatih da se iz labirinta ne izlazi jednostavno. Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući? Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog središta? Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz? Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ljubav mi se smješila iz njegovog središta i pružajući ruke osvijetli put kojim moram krenuti. Tisućljeća, skupljena u sretni trenutak, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena.

subota, 16.08.2008.

Ona koja te voli "Do sutra ljubavi , da do sutra" rekla je tiho gledajući prema istoku gdje se obojen ljubićastom bojom njenih snova nazirao novi dan. Prisjeti se pisma koje mu je napisala. "Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu. samo Ona koja te voli " Dolazak ljubavi u njenu svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman On s torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu na trenutak ju je vratio u ono davno ljeto. "Odakle dolazi voda?" upita Ona "Iz zemlje" odgovori On Njegova poezija i njeno sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bacchus i Diana, zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu, sjedinjenje prošlih trenutaka u taj jesenski dan. Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje. Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra i žurbe onih koji su s rukama prepunim životnih namirnica jurili kućama. Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Osamnaest crvenih ruža su, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće. Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali i ukrasti mladost, ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme. Da li će mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih krenuti u pustolovinu novih spoznaja?. Martinje, kraljevo mladom vinu i oni se u ludilu slavlja zaustaviše pored rijeke. Sunce na svom jesenjski kratkom putu ka zapadu obasjava zrcaljenje njihovih lica u vodi. Diana ih na Petrarkin način ubija da bi ljubav u njima dalje živjela, a vječna svjetlost s neba ujedinjuje njihove suprotnosti u sintropiju postojanja. Elementarna snaga postojanja, njena svjesna spoznaja, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje. Ona živi, Ona misli, Ona želi i želi živjeti dalje u ljepoti istinskog postojanja. Vesela znanost o istini početka širi ruke i grli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi. Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle dalje i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja.. Na peronu željezničke stanice je jesen prošlih vremena Dioniziskom snagom, životnu energiju pretvorila u ljubav. Diana je, snagom svog postojanja, pobijedila zadnji otpor nepripadanja u njoj, spriječila entropiju, ubila sve strahove od hladnoće koja je uvijek dolazila poslije jeseni. Na horizontu su se dizale nove, nepoznate misli. Jesenski dan će trajati prekratko za sve nagomilane želje i njihovo ostvarenje. Hoće li ih progutati vrijeme, hoće li nestati u zaboravu trenutka? Zaborav je usvajanje novoga. Trenutak je uvijek novo nastajanje i trajanje u osobnom vremenu koje nema kraja. Iluzija, nastala iz njenih lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli, to trajanje je u tom jesenjskom trenutku postalo zajednički tok jedne nove, njihove zajedničke iluzije stvarnosti. Krenuli su prema zalazu sunca, hodajući novom dimenzijom spoznaje. Negdje iza željezničke stanice, u sutonu jeseni dotaknuše vrijeme tek sada svijesni njegovog postojanja u njima. Zamišljajući ga kao širinu purpurnog neba, doživjeli su i eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja izašla iz hrama ljubavi se pred njima širila kao što se univerzum širi. Opustjele ulice najavljuju smiraj dana, ono prelazno vrijeme između obaveza i ljepote. Jesensko veče puno podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg su držeći se za ruke tiho izašli, postade njihov putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla se mijenjaju valovima njihovih misli. Na obroncima grada jesen miriše vinom, seljaci pjevaju himnu Bacchusu, građani kušaju plodove njegovog sjemena, slave zatvaranje bačvi i čekaju da prođu godine njegovog sazrijevanja. Zaustavili su se na otvorenim vratima krčme iz koje dopire pjesma. Krštenje je uvijek znak rađanja, a ne čekanja.

petak, 15.08.2008.

ONA i njena ispovijest Važno je možda i to da znamo čovjek je željen- tek ako želi i ako cijelog sebe damo tek onda možemo biti cijeli. Saznat ćemo tek ako kažemo riječi iskrene istovjetne I samo onda kad i mi tražimo moći će netko i nas da sretne Dobri stari Antić........kada joj je bilo dvadest godina zavolje filozofiju i jednostavnost njegove poezije ne tražeći dubinu u njegovim mislima.....Hodala je otvorena srca pod zvijezdama i sanjala ljubav i odsanjala mladost ne dotaknuvši istinu o stvarnoj želji. Površnost u druženju sa samom sobom dovodila ju je u sukob sa svima onima koji su željeli njenu blizinu, a onda odlazili ne ostavljajući traga u njenom srcu niti u njenim željama. A Ona je tražila dalje ne spoznavši da ne zna cijelu sebe dati i da zbog toga i nije cijela. A onda se u jednom zagrljaju osjeti sigurnom, u zagrljaju koji je pamtila i nakon odlaska u svoj svijet. Kao da je netko drugi, a ne Ona sama, pokrenuo mašineriju njenog uspavanog bića. "i ako sebe cijelog damo, tek onda možemo biti cijeli" poznati stih postade suptilna melodija koja razbi led njene dugogodišnje gluhoće. Antić je pisao onima koji tek počinju živjeti, a Ona je propustila početak. Sjedila je polutami udobne sobe u srcu Europe, sve je oko nje odisalo novcem, standardom i blagostanjem, a Ona iznenada osjeti koliko je izgubljenih trenutaka prošlo pored nje. I Ona prošapta u tom trenu spoznaje: Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu? Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granam života? Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati? Daljina nas danas zbližuje. Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas? U polutami sobe u srcu Europe u tom trenu zazvoni telefon. Na njenom licu se pojavi osmijeh sreće. "Do sutra ljubavi, da do sutra!" Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomisli gledajući prema istoku gdje se ljubićastom bojom njenoga sna nazirao novi dan."

četvrtak, 14.08.2008.

ONA na obali sna Stajala je na nekoj obali, a more više nije bilo more i sunce više nije bilo sunce. umorno pruži ruke i dotaknu sunčanu zraku snovima omamljena. Bilo je kao rukovanje čekanjem okrunjeno a sakrivena u rijeci pročitanog tek naslućena u poljupcu zatvorena u neizgovorenim istinama odjevena u čovjeka vratila se ljubav. ONA osjeti treptaje nekog čudesnog osjećaja. Osjeti buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Ona otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali. Miris novog sna se izmješa sa mirisom mora i ljepotom sunca. Došao si toga dana čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moga nepovjerenja. Zatvorio si kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači šarma i površni potrošaći snova. Došao si toga dana očiju punih sunca i vidjeo moje od stvarnosti sakrivane, godinama branjene nesigurnosti. a ništa nisi znao o meni ni trud da maska koju si ti prvim poljubcem skinuo bude savršena ni uzaludnost u igranju fatalne žene kojoj si ti nježnim zagrljajem s lica skinuo osmijeh lažne sreće. Došao si toga dana s buketom slobode u rukama šireći ljubav nad umornim srcem i naučio me da vjerujem.

srijeda, 13.08.2008.

Utopija o prevrednovanju dosadašnjih vrednosti Hugo Ball, mladi buntovnik s tisuću razloga, stoji u polutami pozornice. U kavani ih je malo, malo onih koji su se uzdigli protiv rata i nepotrebnog ubijanja duše, malo onih koji vjeruju u mudrost osjećaja i snagu znanja. Filozof i glumac u njemu, sinteza mojih ideala, zagrmi malom kavanom: KARAWANE jolifanto bambla ô falli bambla grossiga m'pfa habla horem Činilo mi se da sanjam, njegov glas je bio stvaran, ali njegove riječi su bile satkane od snova. "Kojim jezikom on govori?" pomislih. "Slušaj pa ćeš čuti kako trava raste i kako mirišu šume" šapnu glas u meni "slušaj tonove njegova glasa i njegova misao će postati tvoja, osjeti njegovo srce i spojit će se dvije energije u ovom tužnom trenu." "Što mogu srca dva u ovom bezumnom ratu?" "Slušaj njegove riječi, prepoznaj šifru i osjetit ćeš da mogu." ü üü ü schampa wulla wussa ólobo hej tatta gôrem Početak stoljeća je bio označen stapljanjem prostora i vremena u novu dimenziju i početkom poezije znanosti. To je bilo vrijeme nastajanja Einsteinovog sna. Iz ovog mira je pred nekoliko godina zatutnjala nova istina o ljudskoj svjesti. Tu je razbijeno vjerovanje o apsolutnosti prostora u kojem smo živjeli, pod njenim nebom je svjetlost dobila svoju konstantu. No gigant sapiens traži više od najvišeg saznanja, traži materijaliziranje misli o ratu i apsolutizirajući prostor traži i njegovu podjelu. Gigant sapiens nameće neko drugo vrednovanje. Sunce nad svijetom je počelo krvariti mladim životima. Da se umjesto ubistva na Balkanu ponovio potres iz 1755, ovaj put ne u Lisabonu nego u zemlji runolista, Europa bi možda spoznala ranije snagu prirode. Možda bi čovjek u strahu spoznao dobrotu Boga u profetu koji je u ovoj maloj državici osmislio vrijeme i komponirao "Malu simfoniju svjetlu" i možda se nebi dogodio prvi svjetski rat. DADA znači početak novog vremena. Počnimo tamo gdje su DADAISTI vremenom bili zaustavljeni. Sjetih se priče o maloj kavani u gradu na rubu vremena, nedaleko od gruvanja artiljerije, u kojoj je iznenada zasjalo novo svijetlo epohe, pojavila se avangardna misao i postala most između jučer i sutra. DADAIZAM Mrtvilo vremena je trajalo već dugo, ali neki rođeni u toj uspavanosti ideja, zbog snage duha i ljepote srca, zbog hrabrosti odbijanja autoriteta, ipak ponesoše u sebi cijeli svijet. Bilo i prošlo vrijeme preimenovanja vrijednosti je bilo skupljeno u manifest umjetnosti, sakriveno u kolažima i literaturi onih koji su tražili trenutak da bi u njemu emotivno postojali. Otkrivši točku prividnog mira u svjesno spoznatoj novoj dimenziji oni osjetiše neuništivu želju da se postigne apsolutna etika i prirodna estetika. Iz svog dubokog osjećaja da bi čovjekov um, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć u tada osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti i njegovoj prednosti nad mrtvom materijom, ti mladi umovi se udružiše u snu. To je bila njihova unutarnja pobuna koja ih je vodila ka potpunom prihvaćanju i priznavanju prirode i njenih zakona, pobuna koja je, u nemilosrdnom svijetu nadmetanja silovitih, tražila potvrdu čovjeka kao sudionika u nastajanju prirode iz koje se uzdigao. Ta pobuna se uzdigla u umjetnost čudesnog, izmaštanog i apsurdnog. Mladi ljudi skrivajući se od rata koji je bjesnio svijetom, u maloj kavani u središtu neutralne Europe, nazvanoj Kabaret "Voltaire", poželješe promjeniti svijet. Skupljeni slobodni duhovi jedne nove generacije su na pozornici kabarea otvarali dušu, napadali, postojeće i uvijek nastajuće, materijalne vrijednosti i tražili put ka savršenstvu duha, put koji još uvijek nije bio otkriven. Svjetlo epohe, u kojoj nova ideja nije postajala pravac nego stanje emocionalnog uma, je zasjalo jedne zimske večeri u Zürich-u Spiegelgasse. 1, u staroj četvrti grada, na rubu vremena. Kabaret "Voltaire" je ponovo otvorio svoja vrata. Dada doista znači početak novog vremena. Danas se malo nas sjeća manifesta, učinimo da sutra o Dadi ponovo priča cijeli svijet. Što znači riječ Dada? Pogledajmo u leksikon. Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom istinito, vi imate pravo. Dada je internacionalna riječ koja označava pokret. Dada Giordana Bruna, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije i moja, tvoja, vaša i naša Dada Mi ju pišemo riječima srca, ali samu riječ za nju nikada nismo stvorili, mi smo je jednostavno zaboravili. Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada Miško, Dada rU, Dada blogosfera, Dada ja, Dada ti i svi vi svi oni koji vjeruju u mudrost. Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom. Kako ćemo se osloboditi ovog lažnog morala i krivih vrijednosti, kako modificiranih istina u novinama i kiča koji nazivamo ljepotom? Recimo ponovo Dada jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Dada je srž, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, Dada je svitanje sna, Dada je simfonija morskih orgulja, DADA je virtualni svijet u kojem izmjenjujemo misli. Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika. Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budhe, Dalai Lame, Dada m da da..da da, mhm da da, da dragi moji virtualni prijatelji, ali gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova. Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela na Campo del Fiori, potvrdila se u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo. Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca. Zašto se nije probudila poslije 11. septembra, zašto mi koji vjerujemo u mudrost slijedimo zločestoću duše velikog brata sa drugog kontinenta. Ja ne želim pronalaziti riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tim riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ja puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Na jeziku kojim se služimo je priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice. Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, prilika kojom mogu bez riječi i jezika osjetiti svoju misao. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti. Progovorimo li jezikom srca svi ćemo se razumjeti.

utorak, 12.08.2008.

Zora i suton zaustavljeni u gradu, Jučer je na svim svjetskim TV programima prva vijest bila, Ruske trupe napadaju GRUZIJU....sjetih se Puškina i njegove pjesme. Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske pjesme pune tuge: U sjećanju mi bude tamnom Daleki žal i dane druge. Kad razliju se u tišinu Te pjesme lude, zanesene, Ja vidim stepu, mjesečinu I lik daleke, jadne žene. Otkada ugledah te, draga, Njen lik u mome srcu gasne, Al nova oživi ga snaga, Kad začujem te pjesme strasne. Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske pjesme, pune tuge; U sjećanju mi bude tamnom Daleki žal i dane druge. ALEKSANDAR PUŠKIN (1799-1837) preveo: Dobriša Cesarić Sjetih se i Sarajeva i pjesme koju napisah dok je grad bio pod granatama... Zora i suton zaustavljeni u gradu. Ljubav? Vjerovanje? Spomenik snu nekom, bijelo kameno znamenje i tuga u voćnjaku. Jauk u mahali razbi dan. Okrvavljeno Sunce pluta nad ljiljanima. Smrt doletjela u ljetnu ogrtaču. Rat. Nikad objavljen. Samo nastavljen. Saraj bez himne proplaka pjesmom i djecom pod trešnjinim drvetom. Trebali bi, kao nekad davno DADAISTI, barem pokušati promijeniti današnje vrijednosti! Na Odisejevom putovanju su bogovi i polubogovi hodali zemljom i vraćali se na Olimp svojom voljom i snagom svojih moći, a danas teleportaciju susrećem u futurističkim filmovima. Zašto mi vjerujemo samo u početak s velikim praskom i govorimo o početku evolucije? Zar nije moguće da je ono što mi smatramo početkom bio kraj jednog od nas razvijenijeg svijeta, da su bogovi bili živa bića, svjedoci razvoja znanosti i njeni aktivni korisnici. Diana je možda bila astronautkinja među zvjezdama, Sofijina asistentica za gibanje fotona kojima su zajedno usmjeravale svijest univerzuma. Možda je Taurida bila laboratorij u kojem su razvijane, za nas, nepojmljive brzine kojima su one plovile tadašnjim svijetom usmjeravajući tijek vremena u oba smjera. Možda su se, svjesne svog kvantnog stanja, snagom svoje volje skenirale i kao najsitnije čestice teleportirale i bile prisutne tu i tamo, možda su njihove misli bile neobjašnjena energija koju su drugi vidjeli i koje su se bojali. Zar nije moguće da su i onda postojali demoni i zločesti umovi koji su svojom pohlepom zaustavili evoluciju i cijeli univerzum pretvorili u užarenu točku iz koje smo kasnije mi rođeni? Ako je to bilo tako onda mi otkrivamo ono što je već bilo i neopaženo ulazimo u svijet božanskog svjetla i svjesne spoznaje vječnog treperenja misli. Trebali bi barem pokušati zaustaviti današnjeg giganta u njegovoj proždrljivosti i možda tako promjeniti kraj.

ponedjeljak, 11.08.2008.

Iz vremena poezije i oluje ruža "Ljubav izrasla iz izvora sna nikada ne umire, ona samo mijenja oblik" ONOME KOJEGA VIŠE NEMA u mojim snovima. Ti više nisi dječak iz Šenoine tvoje tadašnje slabosti su postale tvoje snage ubio si dječaka u sebi, nažalost ti si danas samo čovjek. A tvoja ljubav? Izgubila se u neprospavanim noćima, zadimljenim krčmama, u mnogim ženskim tjelima. Ti živiš na rubu univerzuma ogorčen protjeran iz sebe samoga ostavljen od sebe samoga mučen od sebe samoga. Postao si mjesečeva skitnica umorni jahač među zvjezdama neumorni gubitnik snova koje smo nekada tkali najsuptilnijim strunama mladosti. A moja ljubav? Ostala je netknuta u onom djelu mene kao sjećanje, kao dobra vila, kao svježina jutra u kojem volim dan, i sunce i život. Ja neznam da li sam i koliko ranjiva jer me nisu ranjavali ljubav je uvijek pobjedila strahove. Ja neznam da li mogu plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna jer ljubav je stvarala moje vrijeme branila sne živjela život. Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi....... a u meni u meni još uvijek živi djevojčica i sjećanja na nedeljna jutra u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe da bi naše igre u pjesku vječno trajale. Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi a ja sam joj dala tvoje ime i ona je lijepa ona je jutro u kojem se budim i volim dan, ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu, ona je suton u kojem se pale oči neba............. S njom u sebi ja pozdravljam skitnicu mjeseca i sjećanja na jutra u kojima sam voljela tebe u sebi. Danas imam samo ljubav. I sretna sam. Dođi, zagrli me, voli me u zemlji koju smo zajedno gradili u snovima........ Bilo je to davno na ravnicama uz veliku rijeku tamo gdje je ostao dio mene tamo gdje smo položili ispit zrelosti tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima. Dođi, zaboravi da smo odrasli. Zaboravi da su diplome naše zrelosti već davno, jako davno postale punoljetne. Dođi jedno veče i donesi snove snove ogrljene čekanjem trentka, trenutka koji nismo spoznali. Kairos nam pruža još jednom svoj pramen dođi s buketom ljubavi i mirisom uzbuđenja Dođi, ispruži ruke i voli me, jednostavno voli u zemlji koju smo zajedno gradili u snovima............

nedjelja, 10.08.2008.

Krug ljubavi Malo djetinjstva koje se psuje, previše prezira u svakoj riječi, na dnu srca nekoliko zaborava: kad li to bješe kraj svijeta? Planeta oko vrata bolesno sunce pred vratima, stara pjesma koja šuti, bol koja smatra sebe blagom. Sve stvari veoma zadovoljne i više od jednog bića, skoro sretnog. Alain Bosquet Netko pokuca na prozor Jeli to opet velika sumnja? Ona sklopi oči, osluškuje, tišinu. Kucanje joj para uši, a pred prozorom stoji Život, život tako jednostavan i lijep da mu se ne usudi približiti. Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život iza nje zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova. Počela je pisati pjesme u koje je uplitala svu tugu svog mladoga srca. Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove rekli su da dočekuješ zoru u parkovima ili pod mostovima. . Noćas sam te tražila pod mostovima Klošari su skrivali lica i pružali ruke Osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne usnule oči gorčina je prelazila u bol. Sretoh tvoj pogled bez osmjeha a suze su mirisale tugom. U tvojim rukama neka nepoznata kosa Osjetih hladnoću na dlanovima i prazninu iza mene Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav i ruke iz nedovršenog zagrljaja s dlanovima još punim nedavnih dodira.. Tada netko pokuca na okno njenog srca. Ona otvori oči. Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove zatvori je u krug ljubavi.

subota, 09.08.2008.

Groteskna noć, iliti ta duša slavenska što od sreće tugu tka!!! Noć puna tuge i snova raskomadanih, zgnječenih, bačenih u eter, groteskna noć puna utvara spustila je svoje nevidljive ruke kao bodeže, kao trnje ruža bez latica, bez mirisa, bez boja. Njegova LJUBAV izobličena do karikature, ovijena ogrtačem žudnje, skrivena u nesretnom treptaju oka, utopljena u vinu, groteskna ljubav postade poriv tom ekscentričnom plesu emocija........ Inercija bijesa davala je jednoj riječi snagu rafala ubijala trenutke nježnosti i želje. Ona zavolje tugu i tišinu i unutarnja krvarenja, zatvori pore da ne prosikću gnjevom i stavi ljubav među kozmetiku da suzama ne oda koliko je ranjena. A noć je tutnjala sukobom taština Ona sakri ljepotu ukradene sreće u torbu beskućnika i na mokrom asfaltu pod uličnim neonom zgazi svoje već gaženo srce..... Noć promjeni boju beskrajem se prosu ljubićasta kosa ljubavi i Ona utonu u san. i vidje dvije sjene kako se ponovo sjedinjuju.

petak, 08.08.2008.

ONA NJEMU za rođendan Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje odjednom osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoje biće, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Vjeruj mi kada ti se u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesećine ne koraća mjesećina oko tvoje kuće to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući to je uzvik mog srca s blizih obala snova to je uzdah moje treperave sreće to sam ja. A kada u sutonu vidiš crnu sjenku i pričini ti se da netko drugi stoji na obali tamne vode vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna vjeruj mi to sam ja Ona koju ti voliš u meni Ona koja tebe voli u tebi. SRETNAN TI ROĐENDAN dragi moj pjesniče!!!!!!

četvrtak, 07.08.2008.

ONA, samo pustolov pred vratima sna Polako se izdiže mjesec iz tmine predvečerja, pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja jasan, i poklanja tmurnome nebu ljepotu osmjeha, a Ona začuđeno gleda tu nebesku ljepotu i ugleda pred sobom, skoro na dohvat dlanova svoju LJUBAV i njenu ljubaćastu kosu nebom razasutu. Ona pruži ruke, i ljubav se na krilima sna spusti k njoj. Ona stoji snena na obali noći dok ljubav presvalaći haljinu i srebrena odjaha nebom, pružajući ruke svitanju. Voljela je san u koji nije mogla ući voljela je Ljubav i njenu ljepotu koja joj srce ranjava. Slijedi je iz noći u noć, a Ljubav je jutrom ostavlja. Do sljedećeg sutona vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštao mjesec oblaćeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama. Ona, samo pustolov pred vratima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i bijela prostire za nju svoju ljubićastu kosu, pružajući ruke svitanju. Ona, samo pustolov pred vratima sna sa žudnjom dočekiva sutone, sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidi kako ljubav za nju oblaći svoju ljubićastu haljinu. Ona je, nježna i snena čekala i pružala svoje ruke u prazninu dok se mjesec uzdizao na svojoj njoj nedohvatnoj putanji. U jednom ljubićastom sutonu Ona, pustolov pred vratima sna, pruži ruke, dotaknu krilatog konja i odjaha u san.

srijeda, 06.08.2008.

Žudnja za životom iliti LJUBAV Odlučiti se za život sa svim njegovim sinusima i kosinusima, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, prihvatiti sve nepravde koje možda ipak nisu bile nepravde znači živjeti, znači znati živjeti. Tada ostaje pregršt ljepote između trenutačnih padova, ljepote koja nas uvijek iznova uzdiže iznad slabosti duše i životarenja, ljepote koja nam daje snage da osjetimo novi trenutak i njegovu punoću. Ponekada smijemo prihvatiti i bonacu i neki imaginarni horizont duše jer to znači da smo spoznali svoju snagu jer ona je tu, ona je uvijek tu nekada skrivena u mladalačkim snovima, ponekad u tuzi zbog izgubljenog vremena. Prihvatiti, a ne plakati za prošlošću i uvelim ružama. Mi moramo naučiti voljeti i sjećanja koja bole, voljeti sve prošle trenutke, voljeti da iznemoglost nikada ne dođe, da u malaksalosti pripadanja sadašnjem vremenu ne izgubimo sebe. Voljeti, da znati voljeti, ali ne u ime nekih obečanja, ne u ime ostvarenja svojih, osobnih želja u nekome drugome, u nekome koji bi s vremenom mogao postati sam zrcalo naših želja. Treba naučiti voljeti želje u tuđim srcima, a ne voljeti samo svoju želju za posjedovanjem tuđeg srca. Za sve što se dogodi u našim životima porivi i poticaji spavaju na našim dlanovima, žive u našim srcima, izrastaju iz naših osjećaja, trepere u našim glavama. Prijesjećala se trenutka, onog presudnog treptaja oka, kada je u jednom poljubcu osjetila život sa svim njegovim opasnostima i saznala je da je to njen život. Toliko željena ljubav je konačno bila tu, ali ne oko nje, kako je do tog trena vjerovala, ljubav je bila uvijek u njoj bez određenog oblika i zakona, bez traženja i uzimanja, bez svojstava jer je bila njeno, do tog trena, nespoznato svojstvo. ONA iznenada osjeti da govore istim jezikom bez nametanja svog osobnog mišljenja, pričini joj se da se poznaju već tisućljećima, da su zajedno rasli gradeći iste ideale i istu sliku života. Trenutak spoznaje, Kairos joj se doista smiješio novim snom. Ona osjeti da u njoj postoji još mnogo toga neizgovorenog, a zrak je mirisao povjerenjem. Neka čudesna snaga je treperila u njoj i Ona u sebi samoj osjeti sjaj svog untarnjeg sunca i u zrcalima svijesti ugleda sva svoja nesvjesna stanja. Uzdahom sreće Ona podpali te zapretene vatre i osjeti kako se plameni jezici šire tijelom vraćajući je u život. Ako je sve ovo bila samo zabluda onda je Ona uzaludno živjela. Što vi mislite o tome?

utorak, 05.08.2008.

Kladionica ljubavi Danas govorim o ljubavi jer ne znam neko drugo ime kojim bih sebi i vama objasnila taj čudesni osjećaj, uvijek željeni osjećaj u sebi. Sigurno se i vama ponekad pričinilo da je davno rođena ljubav "na zaleđenoj cesti šutnje" izgubila kontrolu i da umire na groblju bezimenih. Prisjećam se vremena kada sam to doista mislila jer, u godinama duševne samoće, nisam pronašla odgovor na sva ona pitanja koja su pri davnom rastanku ostala otvorena, u meni samoj ostala bez odgovora. Otišla sam, onog davnog proljeća, gušena prostorom i navikama, otišla s buketom loše savijesti u narućju punom želja. Sanjala sam dvojnost bez davanja i uzimanja, sanjala sreću bez potpisa, sanjala o priznanju ljubavi bez gubitka svijesti. Ogrnuta vatrenim ogrtačem mladosti nađoh se u onom dijelu univerzuma gdje je ljubav, u odori prošlih dana, kočila sve nove doživljaje u meni. Izdignuta iznad monotonije i osrednjosti u kojoj sam ostavila razjarenu taštinu jedne nedosanjane ljubavi, zaustavih se u ludilu između lucidnosti snova i konvencija zemlje koja ne oprašta slabosti. Jednim jedinim kompromisom sam mogla zadovoljiti pravila, meni nepoznate, strane igre i zaploviti niz rijeku u kolotečinu nekog novog života i pri tom izgubiti vlastite poticaje, izgubiti snove, ponovo izgubiti sebe. Neka nevidljiva ruka, neka nevidljiva snaga u meni stavljala je uvijek nove utege na vagu, ali uvijek na strani nepovjerenja. I onda iznenada, u trenu kada iz maglovitog oblaka zasjaše dvije vatre, ja osjetih nove treptaje u sebi i učinih korak u veliku prazninu, uložih zadnje žetone iskrenosti za trenutak prave sreće, jedine sreće. Ja danas znam da sam pobijedila nesigurnosti na zaleđenoj cesti šutnje, i da više ne mogu zalutati u slijepoj ulici nečijeg života. Danas vam pišem o ljubavi jer još uvijek nisam pronašla neko drugo ima za taj načudesniji osjećaj koji nosim u sebi. Kako vi zovete taj osjećaj?

ponedjeljak, 04.08.2008.

Dvije vatre Kao da je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu Ona otvori životu davno zatvorena vrata snova. I kao da nema težinu ona krenu u zaboravljenu ljepotu izmešanih mirisa i zvukova trenutka. Iznad maglovite stvarnosti je svijet u kojem ljubav ne treba vrijeme, a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i srećom koja traje. Trenutak boli, tu stoljetnu oluju, Ona dotaknu osmjehom unutar pronađenog mira i osmjeh joj se vrati kao vjerovanje. To je bio tren u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na autokartama i da svi vode ka planini na krovu svijeta.......vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji one davne zemaljske noći. Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijeto u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku pretvaranja u ženu. A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja Ona osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu. Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće. ONA se vratila kući na početak sna.

nedjelja, 03.08.2008.

ONA Ona, skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, Ona postade duša vjetra i osjeti širinu doline i sve tajne svijeta kao svijetla u svom do tog trena štedljivom životu. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilova usnulu šumu rastrga korotu i poletje sa lastavicama ka jugu sna. Želja se prosu snom Noć bez sna postade san njenoga života, srž svih noći. Noć budna bez umora, svijesna svih onih izgubljenih. Prolazila je ovim istim ulicama često, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Sve je ostalo nepromjenjeno. Ili joj se to samo činilo?????? Tko je onda davno bila ONA?????? Smije li dotaknut stare snove?????? Pita se, ali kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?????? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Žudnja mrvi sram. ONA diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. ONA se do ovog trena sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve. ONA je oživjela ljepotom jedne nove istine.

subota, 02.08.2008.

Vanitas motiv Versaliusov skelet razmišlja o prolaznosti života. Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično. Teško je preći granicu i zakoračiti u nepoznato, a znati da će nas onda neki drugi prepoznavati samo po kostima. "Biti ili ne biti - to je pitanje: Je li dičnije sve strelice i metke Silovite sudbine u srcu podnosit ili zgrabit oružje, Oduprijeti se i moru jada kraj Učinit? Umrijeti, samo usnuti - i ništa više; ... Hamlet,III, 1. Ta je lubanja nekad imala jezik i mogla pjevati. Kako ju taj nitkov tresnuo o zemlju, kao da je čeljust Kainova, kojom je počinio prvo umorstvo! Možda je to bila glava nekog lukavog političara, nekog čovjeka, koji je htio i samog boga nadmudriti, a sada je pao u šake tome magarcu, zar ne? ili nekog dvorjanina................ Hamlet, V, 1 Smrt je zadnjih dana bila tajnovito prisutna u mom životu. Jutros dok pokušavam zavoljeti dan u kojem sam se probudila ta čudnovata, velom tajni ovijena, dama mi šapuće Matoševim riječima "Miruj u smrti se sanja." Ja šapućem SMRTI "Budi blaga njenom snu" Tiho, još tiše šapućem dragoj teti Zlati "Spavaj draga, spavaj i sanjaj svoj zadnji, beskonačni san" Još nitko nije vidio smrt, još nitko joj nije vidio ni lice niti tijelo pa se ona nemože pokazati drugačije nego metonomično, crtanjem ljudskog skeleta, tog dijela ljudskog tijela koji "vječno" traje. Jedino vatra, Heraklitov osnovni element iz kojeg je sve nastalo i u šta se sve pretvara može uništiti kostur i potvrditi posmrtnu molitvu "Iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti". A kostur preživljava tisućljeća i dokazuje postojanje nekog davnog života. Zbog toga su skelet i lubanja postajli ikonografijski amblemi povezani s refleksijom konačne smrti i priželjkivanog uskrsnuća. U današnjem vremenu skelet, kao ikonografski amblem prolaznosti ovozemaljskog života, gubi svoje pravo značenje. Priče i legende nas još prisjećaju da je on ono veliko nešto što će ostati poslije nas. To je razlog da čovjek, zbog nepobitne činjenice i svjesne spoznaje svoje smrtnosti ne doživljava skelet i lubanju kao nešto živo, kao važan dio sebe samoga, uvjet svog postojanja i kretanja. Sam naziv skelet potiče iz starogrčkog, skeleton i znači isušeno tijelo. Skelet se povezuje sa mumificiranjem, i tako je postao povijesno kulturni odnos prema mrtvom tijelu. Stoljećima predstavljan kao bezživotan, skeletu se ne pripisuje mogućnost posjedovanja energije koja ga i poslije smrti održava, energije koja je Hamletu omogućila da prepozna Yorickovu lubanju i prisjeti se dvorske lude koja ga je nosila na leđima i osjeti poljubce usana koje su ga kao djete tisuću puta ljubile. Vanitas- taština, jedno od naših svojstava, se u umjetnosti zrcali u slikama takozvane mrtve prirode i predstvlja svjetsku i ljudsku prolaznosti. Mnogi majstori slikarstva su stoljećima svoju taštinu pretvarali u slike "mrtva priroda" i već samim nazivom slike, slici oduzimali osnovnu energiju iz koje je "cvijeće u vazama" i "zdjele pune tek ubranog voća" nastajalo i trajalo dok su ih oni crtali. Jedan od poznatih vanitas motiva za vrijeme baroka proizašao iz izreke "Memento mori", "sjeti se da ćeš umrijeti". Izreka se javlja u filozofiji, književnosti, poeziji i slikarstvu, ali često kao pandan izreci "carpe diem" "iskoristi dan". Ta vječna igra između života i smrti već tisućama godina zaokuplja čovjekov um, ali smrt ostaje još uvijek tajnom ovijena istina koja je upisana u čovjekov genetski kod prije samoga rođenja. "Memento mori" je izreka koju su umjetnici često izražavali slikom ogledala u kojem se umjesto lica nazirao kostur, ili maskom ljepote iza koje se skrivala smrt u obliku kostura. Anatomske slike skeleta Prve anatomske slike skeleta potiču iz 16-og. stoljeća od lječnika i anatoma Andreasa Vesaliusa. Njegovo djelo "De humani corporis fabrika libri septum" je revolucioniralo medicinu. Vesalius je interpretirao ljudsko tijelo, kako ga je doživljavao secirajući ga, a ilustrirao ga je Ticianov učenik Johan Stephan von Kalkav. Nastalo je znanstveno umjetničko djelo, a anatomija je postala kraljicom medicinskih disciplina. U anatomskim salama nazvanim "theatrum anatomikum" je skelet ljudskog tijela još uvijek sredstvo kojim, budući lječnici, uče geometriju tijela i pokreta. No "običan" čovjek se do dana današnjeg ograđuje od svjesne spoznaje svog skeleta i razmišlja o "tuđem" skeletu, kao simbolu smrti. Čovjek ostaje "tašt" u svojoj prirodi pa ne želi o sebi razmišljati kao o "skeletu" iako je "skelet" živuća materija u kojoj se krije izvor energije iz kojeg ističe krv i hrani cijelo tijelo, živuća materija u kojoj treperi energija i svojim titrajima uvjetuje njegov svakidašnji pokret. Anatomski predstavljen skelet se sastoji od kralježnice, rebara, prsne kosti ramenog pojasa, zdjeličnog pojasa ruku i nogu sa kostima lubanje. On je osnova i potpora cijelog tijela. Pa iako je u ikonografiji predstavljen kao smrt, bez skeleta čovjek ne bi bio u stanju živjeti, a kamoli se pokretati. Prva i osnovna misaona slika sebe samoga morala bi biti u obliku skeleta, koji nije slika "mrtve prirode". U univerzumu našega uma ta slika mora biti živa, mora postati pokretna ideokinetička slika slična tvornici punoj pokretnih traka kojima se probijao Charli Chaplin u svom filmu "Moderna vremena". font>

petak, 01.08.2008.

Dianin hram Dragi moji prijatelji HVALA vam na jučerašnjem suosjećanju s mojom boli. Čitajući Vaše misli u meni se rađao divan osjećaj koje se izmješan s tugom pretvarao u sjećanje na trenutke koje ću sigurno nositi u srcu. Odlutah do Dianinog hrama, onog mjesta u meni gdje se uvijek skrijem kada sam tužna i tamo tražim izvor ljepote i LJUBAVI. Veliko kristalno ogledalu u okviru crnog izrezbarenog drveta, krije u sebi najdragocjeniju energiju, početak samog početka, rođenje svijeta, san prije snova, još neotkriveni djelić stringsa, ljubav. Priča u kojoj smo jučer trajali se u ovom sutonu nastavlja. Iz Myre krenusmo obalom u nepoznatom pravcu. U daljini se nazirao Dianin rodni grad. Dan se bližio kraju i ljepota zalaza sunca je najavljivala naše godišnje doba. Jedno od sedam svjetskih čuda Dianin hram u Efezu zablješti pred nama u svom punom sjaju. Zaustavismo se pred hramom. "Ovo je vrijeme poslije Golgote." tiho reče pjesnik "Kako znaš?" "Pogledaj tamo je biblioteka koja je izgrađena kasnije, u njoj su poredane statue Sofije, Arete, Ennoie i Episteme." "Mramorna ulica vodi do teatra u kojem je kovač srebra podigao ustanak" rekoh tek sada primjećujući da je i narod koji se skupio podjeljen u grupe. Diana, boginja mjeseca, majka života i lova, njeno trojstvo stvori kult u koji puk vjeruje. Pogledah u nebo, bjela golubica je kružila nad nama. "Diana nas prati" rekoh pjesniku "Ona je tu i prima žrtve onih koji vjeruju"odgovori mi pjesnik ljutito. "Ah da žrtvovanje je ružna riječ, ali puk rado podnosi žrtve na žrtveniku onoga kojem vjeruje." "I žrtva je ružna riječ" pjesnikov glas je prijetio olujom. Sunce se spuštalo u more, naše godišnje doba je počinjalo. Oduvjek smo voljeli sunoćavanje i smiraje dnevnih obaveza. To su bili trenutci kada smo željeli da vrijeme stane, da trenutak doista ne prođe, da ga vidimo, da čujemo tiktakanje našeg unutarnjeg sata, da nas dotaknu njegovi mirisi, da osjtimo njegove dodire kao što smo osjećali sebe u njemu. "Pogledaj zapadno nebo, ljepota trenutka kaplje biserima sunčanih zraka, mi stojimo u nekom dalekom trenutku i nemamo snage, a ni moći utjecati na njegov tijek" pjesnikov glas je postajao blaži. "To je dobro, mi ne smijemo mjenjati povijest, mi smijemo samo misaono sudjelovati u njoj." "Zašto smo onda ovdje na ovom mjestu i u ovom trenutku?" njegov glas je opet uzburkavao energiju mojih osjećaja. "Da bi otkrili početak ovog tihog umiranja, da bi naučili cjeniti trenutke sreće, da bi doista saznali odakle smo doćli i kamo trebamo krenuti." pokušah smiriti bujicu njegovih misli i usmjeriti ih na spoznaju našeg trenutka. Ali Diana je pustila vrijeme da odigra svoju veliku gala predstavu. U smiraju dana, u davnom vremenu kada su bogovi još hodali zemljom ona nam pokaza igrokaz koji nikada više neću zaboraviti i znat ću da je pjesnik imao pravo, ah on uvijek ima pravo. Mlada žena stade pred žrtvenik i zaplaka. "Kraljice neba, boginjo plodnosti, spasi me, spasi ljubav i život moj, pomozi mi da postanem majka" skidajući sa vrata bisernu ogrlicu, očiju uperenih u Dianin kip, zaplaka. Biseri zasjaše na žrtveniku. Pored nje je stajala starica moleći za život sina, oronuo muškarac za kišu u vinogradu. Na žrtveniku je svjetlilo sve više bisera i dragulja. Na nebu zasja mjesec. Puk je vjerujući odlazio iz hrama. Mi smo stajali neprimjećeni ispred žrtvenika. Odjednom se u hramu pojaviše muškarci u mantijama s kapuljačama na glavi. Lica im nismo vidjeli, ali njihove ruke su grabile blago sa žrtvenika. "A narod vjeruje u boginju" reče pjesnik ogorčeno. "Samo jedan dio, drugi već vjeruju u djete Krista" "Tu je Ivan napisao devetnaesto evanđelje i poslije uskrsnuća doveo Mariju, majku djetetovu. Tamo na brežuljku je ona provela svoje zadnje dane." "Tko je bila uistinu Diana?" "Snaga koju su kršćani željeli savladati i nazvali je "Kraljicom vještica", tražeći uništenje hrama" "U četvrtom stoljeću su sagradili crkvu u čast Bogorodici" "Tko je majka Kristova?" "Za narod je ona još dugo bila samo Dianino utjelovljenje. Ja još uvijek nisam otrila tko u meni bdije, koga je uistinu volio Giordano" Pred nama se otvoriše vrata velikog mora i mi krenusmo prema jugu. Jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu. Tu na delti jednog nepoznatog svijeta vidjesmo ponovo sebe u drugačijim odorama. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tada daleke, mitove. "Ovo je zemlja faraona" reče pjesnik "Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme" "Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana" "Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju ovdje sreo vjerovanja u slične onima u Grčkoj i Rimu" "Ovdje bogovi imaju različita lica" "Ovdje je rođena Isis i ona je rodila vrijeme" "Je li ona bila prije Diane?" "Ona je bila sve isto kao što je i Diana sve. One su kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, one su majka nad majkama, one su u Sofiji i Mariji, one rađaju, čuvaju i bdiju nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje." "Tko sam ja u cijeloj toj priči?" upita me šaljivo pjesnik "Ti si uvijek lovac na spoznaju, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene." "Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke" "Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Isis spasila ubijenog lovca i nazvala ga Osiris. Tako je nastala ljubav iz koje se rodilo vrijeme" "Jesmo li konačno pronašli tako dugo tražena vrata vremena?" "Zar ih ne osjećaš u sebi?"