Duša svijeta, to veliko svijetlo konačne spoznaje živi u ljudskom iluzijom nastaloj čvrstoj materiji nebeskih i zemaljskih tijela i kao zarobljena božja ljubavnica čezne za čovjekom koji će je jednog dana osloboditi iz tih okova. Izvršavanje tog sudbonosnog zadatka će biti najčudesnija sposobnost ljudskog uma, koja će postati stvarnost tek u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje čovjeku nudi njegov mali univerzum.
Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta tražili na nebu, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji, a Giordano Bruno u sebi i u svakom čovjeku.
Za alkemiste je duša svijeta bila Božja iskra koja se skrivala u tami materijalnog svijeta i oni su pokušavali tu iskru i pronaći, iskru koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost.
Stoljeća su se smjenjivala, ta sveta iskra je ostajala skrivena u vjerovanju u nju. Univerzum je bio statičan i zemlja je bila njegov centar, a raj je bio carstvo iza univerzuma.
U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale, religiozni projekti čiji je cilj i razlog bio prosvjetljenje čovjekove duše. Katedrale su kuće u kojima je stoluje Bog, nevidljiv ali svemoćan. Svete mise, službe i zahvale Bogu, su bile vrijeme prividnog mira u kojem se nije starilo, a uzimanje hostije, tijela božjeg je bio ljek koji je branio od svih bolesti.
Zemaljski vrt u to vrijeme kao da je usahnuo, mitovi zamrli, u legendama više nije bilo vila. Sve što je bilo vrijedno i što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti. Naša plava planeta je u tim mračnim stoljećima bila prolazno prebivalište za fizikalna tijela koja su isto kao i ona konačna. Ničeg važnog osim ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj.
Tek za vrijeme renesane je duša svijeta ponovo oživljavala prirodu u zemaljskom vrtu, ali ju je i dalje oblikovala voljom Božjom. Naša plava planeta je djelovanjem tog nečeg magičnog dobila čudesnost, a svaki djelić prirode, pa čak i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije. To je bilo ono sretno doba kada su vile i vilenjaci, ponovo probuđeni iz svog srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama.
Duša svijeta je u tom vremenu bila esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima.
Renesansna umjetnost je nastajala po istim proporcijama po kojima je nastajala priroda i čovjek u njoj. Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici kao da su svoju stvaralačku snagu crpili iz te čudesne energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je Božja ruka stvorila, a njihove oči gledale.
Giordano Bruno je na kraju renesanse pokušao, tu tek probuđenu snagu ljudskog uma, pretvoriti u svjesnu spoznaju, a Božju iskru u ljubav koju svatko samim sobom stvara i poetizirajući on je svoju konačnu spoznaju, tu Božju iskru budeći antička božanstva, nazvao imenon rimske boginje lova, Diana.
Spalivši ga na lomači, moćnici toga vremena su vjerovali da će ugasiti i tu iskru svjesne spoznaje, odvojivši dušu od materije.
Svijet je postao bezdušna mašina kojom je čovjek racionalno počeo upravljati. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora njegovog čudesnog postojanja. Sanjari su sanjali dalje i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode.
"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su ponovo hrabri gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti samo izbranim umovima." tvrdili su neki znanstvenici .
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.
Naša stvarnost je višeprotežna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji.
"To je svojstvo još nedokućenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanjeg paketića energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem se skok kvanta događa." govore ponovo sanjari
Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona.
To je za sada još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi. On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju dokazali dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom, on ju stvara i razgrađuje u istom trenu.
Neutrino, najmanja uistinu dokazana čestica, je danas kandidat za dokazivanje svojstava tajnovite tamne materije, koja čini najveći dio univerzuma. Bez električnog naboja on se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje neopažen univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiće nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.
Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali dokazane matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritmove u gibanju najsitnijih čestica atoma, ritmove koji su im odavali da univerzum u svom nastajanju sklada odu životu u njemu.
Umjetnost skladanja glazbe je medij za izražavanje onog neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više i više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom atomarnom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto. Čovjek satkan od još uvijek nedokazanog postojanja titrajućih struna, postaje jedan od instrumenata u tom virtualnom orkestru.
Ona je čitajući stare i nove knjige i sjedinjujući svoje znanje i vjerovanje odjednom spoznala ritmom svoga disanja da je plava planeta središte i njenog malog univerzuma.
Ritmom disanja ju podsjeća na sva tijela koja posjeduje, podsjeća je na iluziju, vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti njenog fizičkog tijela i na to da Ona svojim svjesnim postojanjem sudjelujem u nastajanju simfonije univerzuma.
Njen misaoni dijalog se boginjom Gejom nastavlja.
"Jedna od katoličkih dogmi, to je srednjovjekovni zakon po kojem je čovjek prestao vrednovati fizičko tijelo i počeo vjerovati u besmrtnost duše." šapuće stvoriteljici plave planete.
"Tvoje tijelo je cjelina, a ne skup njegovih dijelova. Dozvoli mu da ti se pokaže u svoj svojoj ljepoti." ponovo joj udisajem odgovara Geja.
"Reci mi još jednom što je moje astralno tijelo."
"To je ono što te uistinu čini čovjekom. Plašt koji je sagrađen od tvojih osjećaja i tvojih sjećanja. Tvoja blještava kugla koju neki mogu vidjeti, ali nemogu osjetiti."
"Je li to ono što je Kirlian prvi otkrio na čovjeku."
"Da, danas se to nešto, što je samo tvoje, može i fotografirati, ali to nešto jedino ti svojim kauzalnim tijelom možeš spoznati i svojim duševnim tijelom možeš osjetiti" osjeti potvrdu svojih misli u uzdahu.
"Ja sam ti u malom, ja slično tebi sjajim svojim sferama na beskrajnom nebu života." izdahnu sretna zgbog te čudne spoznaje.
"Ti si više od mene, ti spoznaješ više od mene. U tebi je skupljen cijeli svijet." odgovara joj Geja novim uzdahom.
"Ali ti znaš više o meni od mene same. Reci mi gdje je skriveno uzročno, a gdje duševno tijelo?"
"U tvom malom univerzumu koji si spoznala onoga dana na plaži. Sjeti se trenutka u kojem si spoznala i moje postojanje u tebi." dobročudno će Geja.
"Ti si moje uzročno tijelo."
"Ne ja sam samo jedna od misli u tvom malom univerzumu, ja sam ona iskra koja ti je udahnula život." odgovori joj plava planeta dubokim udahom.
"Pokaži mi put ka spoznaji zvjezdanog tijela." zapita još uvijek nesigurna u istinu koju je počela osjećati.
"Put je ucrtan u tvom znanju. Sjeti se o čemu si pisala u knjizi "Umijeće pokreta". Tvoj utjelovljeni um je satkan od misli koje su u isto vrijeme i tvoja sjećanja o tebi samoj. U tvojoj glavi se događa vječni rat između različitih oblika tvoje svijesti. Ti posjeduješ misaono, emotivno i egoistično tijelo to je tvoje mudro "Ja". Pronađi egoistično "Ja" u sebi, dozvoli mu da uistinu postane dio tebe i ono će te povesti u istinsku sferu tvog postojanja. Ono je most između tvojih misli, osjećaja i tvoga fizičkog tijela. Oslobodi ga iz okova čvrste materije i tvoje astralno tijelo će ponovo zaplesati i ti ćeš ponovo osjetiti gluho kolo tvojih ćelija."
"Još uvijek nisam dovoljno spoznala sebe samu da bih mogla osjetiti sva moja "Ja". Zatvorena sam u oklopu mog misaonog svijeta i tražim istinu samo u onom dokazanom." pomisli dok je osjećala da joj izdisaj postaje sve dulji.
"Oslobodi tijelo iz okova čvrste materije, onda ćeš spoznati da ni zemlja po kojoj gaziš nije nesalomljiva. Tek tada ćeš osjetiti njenu krhkost i ranjivost, tek onda ćeš moći slijediti nove trendove u zaštiti okoliša. Jedino iz sebe same možeš slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem živiš. " odgovara joj Geja dugim udahom.
Ona u tom trenu osjeti kako joj se prsni koš pokreće i širi. Misaona slika o fizičkom tijelu postaje stvarnost koju živi.
Rebra veslaju pućinom njene samoosjetilnosti, njihovi zamasi su sve snažniji. Valovi, koji uzbrkavaju površinu tijela, se prenose u dubinu i Ona postaje more na kojem moja prsna kost, kao gumeni brodić, uplovljava u beskraj.
Kralježnica pri tome zakreće pluća i njena plava planeta, lebdeći u sferi njenog postojanja, se zaista okreće oko svoje osi. U glavi osjeća erupcije nove spoznaje, svjetleće zrake samosjećajnosti se prelijevaju i osvijetljavaju cijeli njen mali univerzum. U tom beskraju sna Ona gubi tlo pod nogama, koje više nisu noge nego mliječna staza na nebu njene spoznaje, nebu po kojem blješte, kao zvijezde, njene misli. Ruke više nisu oruđe kojim radi nego postaju zvjezdana prašina, prosuta iz njene svijesti svijesti. Tog trenutka se Ona uistinu osjeti slobodna u bespuću samosjećajnosti i zaplovi, kao Proustova Galija puna još neotkrivenog blaga, ka izvoru saznanja.
Post je objavljen 25.08.2008. u 06:13 sati.