Pledoaje našem emocionalnom umu
Kada uspijemo u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, uspjeli smo potisnute emocije pretvoriti u osjećaje i samopoimanjem pokrenuti procese samorazumjevanja, samospoznavanja i samoodgovornosti. Osjećaj tada postaje trajnim izvorom naše svjesne spoznaje.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma.
Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
Dakle, u mojoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja.
Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli.
Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život. Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.
Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama. Sljedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postajali oruđem tuđe volje.
Osjećanje osjećaja u tijelu
Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto " ,za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.
Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta .
"Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaonim procesom. Proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu.
"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem, toliko opovrgavanom, toliko suzbijanom egoističnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela.
Egoistični um je most, veza između naših misli i naših osjećaja i nema nikakve veze sa egoizmom kao svojstvom ili crtom osobnosti. U fenomenologiji uma, jednoj od disciplina filozofije se egoistični um objašnjava kao energija koja nam omogućava proces samopoimanja.
Sebi i tijelu za ljubav poslužimo se tim djelom našega uma i pokušajmo bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svatko svoj emocionalni jezik.
Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali.
Homo tehnikus je dugo vjerovao da svojim životom ispunjava zemaljsku svrhu, pričinjalo mu se da sve u ovozemaljskom životu odvija se lako, bio je uvjeren da se uspinje Jakovljevim ljestvama ka životnom vrhu ne pitajući se je li to uistinu prava staza, je li to netrnoviti pu ka zvjezdama i zašto je tako. Sva vrata su mu bila uvijek otvorena, vjerovao je, jer je znao da dragulja ima, mislio je da zlatnicima svojim sve može platit, da ne mora stajati u redu za kruh, u zabludi je mislio da je za sve dovoljan njegov, u riznicu svijeta, zalutao duh, a nije osjećao da se kristalna stolica na kojoj je sjedio klima, da mu u srcu vlada vječna zima, da mu duši prijeti lom i da će prvom osjećajnom olujom njegova vjerovanja doživjeti tjelesni slom. Homo tehnikus zatvoren u fizičko tijelo, blještao je svjetlošću kojoj se nitko nije usudio prići, nitko se nije usudio osuditi njegovo intelektualno djelo, mnogi su se divili njegovoj umovnoj snazi kao majci u gnjezdu života maleni tek izlegli ptići. Stajao je godinama na pijedestalu od kristala na slomljivome ledu, ne osjećajući vječnu zimu u svome duševnom svijetu i ne spoznavajući da su drugi gladni on se je kupao u mlijeku i medu, odmarao se od napornog dana kao leptir na tek procvalom proljetnom cvijetu. Onda iznenada, opijen ljepotom, umoran od ne zasluženog hlada homo tehnicus se budi u svitanju svijesti, zakoraći pod iskričavu svjetlost u kojoj se životna sreća mrijesti. Buđenje je bolno ali njegova uzdrhtala duša se, kao utopljenik spasonosnog kruga, spoznaje nove dohvaća, pa srce istinitost neživljenog života u tom trenu usitinu shvaća. Drhti duša u toplini nespoznatih zora, a srce se budi na valovima osjećajnog mora, treperi i osjeća ljubavi svrhu, on se budi u zagrljaju trenutka koji ga snagom njegovoga unutarnjeg bogatstva sada polako uzdiže ka životnom vrhu. Budi se čovjek u čovjeku, budi se dugo uspavana duša na životnom jastuku, budi se od strahova odumrlo srce na postelji od ljubavnih velova, budi se čovjek u čovjeku u svjetlosnom zagrljaju, u novom svitanju tek naslućenih svijetova. Uzdignute glave čovjek izlazi pod koplja proljetnih znakova, korača životnim poljem punim davno zaboravljenih mirisa, osluškuje povratak ptica selica, miluje tek procvalu ljubicu i pjevuši sretan svojoj uzdrhataloj duši nježnu budnicu. Homo tehnikus ožigosan kao nečovjek u čovjeku iskri novim kristalima u labirintu duše, osjeća snagu Kohinora na vratima svijesti i uranja u radosnu kupku satkanu od pjeska i pjene, od svjetlosti i sjene, od bisera izniklih iz sedefaste školjke na pješćanom žalu njegove nove istine. ECCE HOMO šapuće ljubav utkana u energetko polje njegova vječnog postojanja u svjetlosnom zagrljaju njegove dobre duše.
Čovjek u čovjeku je uistinu puno više od onoga što vjeruje da je.
Vještinom tumačenja i razumjevanja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova.
|
