Kao da je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu Ona otvori životu davno zatvorena vrata snova.
I kao da nema težinu ona krenu u zaboravljenu ljepotu izmešanih mirisa i zvukova trenutka.
Iznad maglovite stvarnosti je svijet u kojem ljubav ne treba vrijeme, a ono ipak postoji s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i srećom koja traje.
Trenutak boli, tu stoljetnu oluju, Ona dotaknu osmjehom unutar pronađenog mira i osmjeh joj se vrati kao vjerovanje. To je bio tren u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na autokartama i da svi vode ka planini na krovu svijeta.......vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji one davne zemaljske noći.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijeto u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila.
Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku pretvaranja u ženu.
A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta.
Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja Ona osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.
Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
ONA se vratila kući na početak sna.
Post je objavljen 04.08.2008. u 04:57 sati.