Vječno trojstvo svakodnevice
"Ja", moje tijelo i svijet u kojemu živim, vječno trojstvo svakodnevice, prostranstvo sna koje teži buđenju, postavlja pred nas, svaki dan iznova, temeljna pitanja:
Što je to," ja"?
Što je to "moje tijelo"?
Što to čini «svijet u kojemu živim»?
Razlika između svijeta u kojem živimo, našeg tijela i našega "Ja" je, na prvi pogled, lako spoznatljiva.
Mi se neprestano nalazimo u stanjima koja povezujemo s riječju ja, zamjenicom prvog lica jednine, koju upotrebljavamo ne razmišljajući o jastvu kao svojstvu koje posjedujemo.
Mi jednostavno govorimo:
Ja hodam, stojim, sjedim, ja vidim, čujem, mirišem, mislim, ja osjećam, želim, volim, spoznajem. To su stanja za koja smo sigurni da ih neposredno doživljavamo, jer smo sigurni da hodamo, stojimo, sjedimo, vidimo, čujemo, mirišemo, mislimo, volimo, osjećamo. Sigurni u svoje postojanje u tijelu i svijetu koji nas okružuje nerazmišljamo o posredniku koji nam to omogućuje.
Svijet u kojem živimo je prostor oko nas koji spoznajemo vanjskim osjetilima.Vidimo da je on velik i raznolik. Čujemo njegove šumove, udišemo i razlikujemo njegove mirise, osjećamo promjene temperature, uočavamo promjene dana i noći, mjeseci, godišnjih doba. Svjesnom spoznajom da taj svijet postoji, postajemo dio njega, ali nam se još uvijek čini da on postoji samo izvan nas.
Osim našega misaonog svijeta i svijeta oko nas postoji još i svijet našeg tijela.
Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da se premosti?
Mak Dizdar, Slovo o čovjeku
Ovo dramatično “Slovo o čovjeku” – kako nazva Dizdar svoju odu čovjeku – je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u univerzumu.
Tijelo preko vanjskih osjetila-- kože, očiju, ušiju, nosa i jezika-- kontaktira sa svijetom oko nas, ali je istodobno tijesno povezan s našim misaonim svijetom u kojem počiva naša samoosjetilnost i samoosjećajnost.
Što ukoči ljuljanje mog mlina?
Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz.
Iz sna duboka probudi me tišina.
Ni kap da kane u jaz.
Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela.
Iziđoh u prah srebrene polutame.
Pred vratima kup slame i prosuta zob.
A dalje, dokle vidim, u snijegu stope same.
Tko je to noćas, a da se nije svratio,
prošao neznano kraj mog mrtvog mlina?
Tko je to bio, da su još i sada
tako pognute breze i svečana tišina.
Nikola Šop, Mrtvi mlinovi
Nikola Šop je nesretnim slučajem bio više od četrdeset godina oduzet. U njegovoj poeziji intenzitetom poetske riječi doživljavamo fizikalni univerzum i univerzum njegovog utjelovljenog uma koji je nadživio tijelo. .
Spoznaja tog čudesnog prostora našeg postojanja, vječnog trojstva svakodnevice, izgubljenog u sve većoj količini obaveza i sve bržem tempu života, trebala bi uz pomoć egoističnog "Ja" , onog prikrivenog stanja naše samosvjesti u kojem se kriju oči kontemplacije, postati običaj, nešto kao jutarnja molitva za tijelo i dušu.
U zadnje vrijeme se, u ogromnim količinama, pojavljuju prekrasno dizajnirane knjige o trendovima na području gimnastike, fitnessa i body-buildinga. Na sajmu taštine gomilaju se novi nazivi općih sklonosti koje nam stižu s Istoka i Zapada, a Europa prihvaća, zdušno konzumira, neko se vrijeme oduševljava; oduševljava - do nove opće sklonosti.
Pišući ove retke želim podsjetiti Europejca, da je on dio njene kulture, civilizacije i filozofije. Želim mu napomenuti, da je rođenjem u koljevci znanosti postao njen sastavni dio i sudionik u njenom razvoju.
Misaono promatranje, kako sam ga ja doživjela, poistovjećujem s kontemplacijom koja vuče svoje porijeklo iz vremena Antike. Upotrebljavano potom u katoličanstvu postalo je duhovnom gimnastikom, sredstvom pronalaženja vječnog mira u sebi, most na kojem se sretao Bog, ostvarivala sigurnost vječnog života. Zapadnjačka filozofija i religija su više od 2000 godina rasle zajedno ispreplitale se i odvajale.
Misao, ta osnovna vodilja nastajanja jedne civilizacije i njene kulture je nastala u ljudskoj glavi. Obrasci i jezik se mjenjaju u vremenu, koje čovjek svojim postojanjem stvara, i postaju njegove misli, misaoni kapital koji on, misleći, uvećava.
Moju ordinaciju nazivam izlogom snova jer u njoj želim osvjestiti materiju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, našeg malog unutarnjeg svijeta iz kojeg izrasta naš život i vječnim trojstvom svakodnevice osmisliti molitvu u nama, misao pretvoriti u "osjećanje osjećaja" o tijelu i pokretu, u našu stvaralačku snagu. Pokret tada postaje, naš "anđeo čuvar", veza koja stvarno sjedinjuje naš um s tijelom i svijetom u kojem živimo.
Ljepota naših pokreta je izraz našega umijeća koje proizlazi iz skladnog djelovanja uma i tijela s univerzumom.
Vječno trojstvo svakodnevice je put na kojem postajemo sudionici u ostvarivanju četvrte dimenizije, prostor- vremena, harmonije svemira na koju, cijeli naš život, nesvjesno djelujemo.
|
