Versaliusov skelet razmišlja o prolaznosti života.
Filozofirati, znači učiti umirati, znači spoznati prolaznost i onu skoro nevidljivu granicu između biti i nebiti, postati je svjestan i onda shvatiti da je smrt stvarno nešto sasvim obično. Teško je preći granicu i zakoračiti u nepoznato, a znati da će nas onda neki drugi prepoznavati samo po kostima.
"Biti ili ne biti - to je pitanje:
Je li dičnije sve strelice i metke
Silovite sudbine u srcu
podnosit ili zgrabit oružje,
Oduprijeti se i moru jada kraj
Učinit?
Umrijeti, samo usnuti - i ništa više; ... Hamlet,III, 1.
Ta je lubanja nekad imala jezik i mogla
pjevati. Kako ju taj nitkov tresnuo o zemlju,
kao da je čeljust Kainova, kojom je počinio prvo
umorstvo! Možda je to bila glava nekog lukavog
političara, nekog čovjeka, koji je htio i samog
boga nadmudriti, a sada je pao u šake tome
magarcu, zar ne?
ili nekog dvorjanina................ Hamlet, V, 1
Smrt je zadnjih dana bila tajnovito prisutna u mom životu. Jutros dok pokušavam zavoljeti dan u kojem sam se probudila ta čudnovata, velom tajni ovijena, dama mi šapuće Matoševim riječima "Miruj u smrti se sanja."
Ja šapućem SMRTI "Budi blaga njenom snu"
Tiho, još tiše šapućem dragoj teti Zlati "Spavaj draga, spavaj i sanjaj svoj zadnji, beskonačni san"
Još nitko nije vidio smrt, još nitko joj nije vidio ni lice niti tijelo pa se ona nemože pokazati drugačije nego metonomično, crtanjem ljudskog skeleta, tog dijela ljudskog tijela koji "vječno" traje. Jedino vatra, Heraklitov osnovni element iz kojeg je sve nastalo i u šta se sve pretvara može uništiti kostur i potvrditi posmrtnu molitvu
"Iz praha si nastao i u prah ćeš se pretvoriti".
A kostur preživljava tisućljeća i dokazuje postojanje nekog davnog života. Zbog toga su skelet i lubanja postajli ikonografijski amblemi povezani s refleksijom konačne smrti i priželjkivanog uskrsnuća. U današnjem vremenu skelet, kao ikonografski amblem prolaznosti ovozemaljskog života, gubi svoje pravo značenje. Priče i legende nas još prisjećaju da je on ono veliko nešto što će ostati poslije nas.
To je razlog da čovjek, zbog nepobitne činjenice i svjesne spoznaje svoje smrtnosti ne doživljava skelet i lubanju kao nešto živo, kao važan dio sebe samoga, uvjet svog postojanja i kretanja. Sam naziv skelet potiče iz starogrčkog, skeleton i znači isušeno tijelo. Skelet se povezuje sa mumificiranjem, i tako je postao povijesno kulturni odnos prema mrtvom tijelu.
Stoljećima predstavljan kao bezživotan, skeletu se ne pripisuje mogućnost posjedovanja energije koja ga i poslije smrti održava, energije koja je Hamletu omogućila da prepozna Yorickovu lubanju i prisjeti se dvorske lude koja ga je nosila na leđima i osjeti poljubce usana koje su ga kao djete tisuću puta ljubile.
Vanitas- taština, jedno od naših svojstava, se u umjetnosti zrcali u slikama takozvane mrtve prirode i predstvlja svjetsku i ljudsku prolaznosti. Mnogi majstori slikarstva su stoljećima svoju taštinu pretvarali u slike "mrtva priroda" i već samim nazivom slike, slici oduzimali osnovnu energiju iz koje je "cvijeće u vazama" i "zdjele pune tek ubranog voća" nastajalo i trajalo dok su ih oni crtali.
Jedan od poznatih vanitas motiva za vrijeme baroka proizašao iz izreke "Memento mori", "sjeti se da ćeš umrijeti".
Izreka se javlja u filozofiji, književnosti, poeziji i slikarstvu, ali često kao pandan izreci "carpe diem" "iskoristi dan". Ta vječna igra između života i smrti već tisućama godina zaokuplja čovjekov um, ali smrt ostaje još uvijek tajnom ovijena istina koja je upisana u čovjekov genetski kod prije samoga rođenja.
"Memento mori" je izreka koju su umjetnici često izražavali slikom ogledala u kojem se umjesto lica nazirao kostur, ili maskom ljepote iza koje se skrivala smrt u obliku kostura.
Anatomske slike skeleta
Prve anatomske slike skeleta potiču iz 16-og. stoljeća od lječnika i anatoma Andreasa Vesaliusa.
Njegovo djelo "De humani corporis fabrika libri septum" je revolucioniralo medicinu. Vesalius je interpretirao ljudsko tijelo, kako ga je doživljavao secirajući ga, a ilustrirao ga je Ticianov učenik Johan Stephan von Kalkav. Nastalo je znanstveno umjetničko djelo, a anatomija je postala kraljicom medicinskih disciplina.
U anatomskim salama nazvanim "theatrum anatomikum" je skelet ljudskog tijela još uvijek sredstvo kojim, budući lječnici, uče geometriju tijela i pokreta.
No "običan" čovjek se do dana današnjeg ograđuje od svjesne spoznaje svog skeleta i razmišlja o "tuđem" skeletu, kao simbolu smrti. Čovjek ostaje "tašt" u svojoj prirodi pa ne želi o sebi razmišljati kao o "skeletu" iako je "skelet" živuća materija u kojoj se krije izvor energije iz kojeg ističe krv i hrani cijelo tijelo, živuća materija u kojoj treperi energija i svojim titrajima uvjetuje njegov svakidašnji pokret.
Anatomski predstavljen skelet se sastoji od kralježnice, rebara, prsne kosti ramenog pojasa, zdjeličnog pojasa ruku i nogu sa kostima lubanje. On je osnova i potpora cijelog tijela. Pa iako je u ikonografiji predstavljen kao smrt, bez skeleta čovjek ne bi bio u stanju živjeti, a kamoli se pokretati. Prva i osnovna misaona slika sebe samoga morala bi biti u obliku skeleta, koji nije slika "mrtve prirode". U univerzumu našega uma ta slika mora biti živa, mora postati pokretna ideokinetička slika slična tvornici punoj pokretnih traka kojima se probijao Charli Chaplin u svom filmu "Moderna vremena". font>
Post je objavljen 02.08.2008. u 05:49 sati.