Dragi moji prijatelji HVALA vam na jučerašnjem suosjećanju s mojom boli. Čitajući Vaše misli u meni se rađao divan osjećaj koje se izmješan s tugom pretvarao u sjećanje na trenutke koje ću sigurno nositi u srcu.
Odlutah do Dianinog hrama, onog mjesta u meni gdje se uvijek skrijem kada sam tužna i tamo tražim izvor ljepote i LJUBAVI.
Veliko kristalno ogledalu u okviru crnog izrezbarenog drveta, krije u sebi najdragocjeniju energiju, početak samog početka, rođenje svijeta, san prije snova, još neotkriveni djelić stringsa, ljubav. Priča u kojoj smo jučer trajali se u ovom sutonu nastavlja.
Iz Myre krenusmo obalom u nepoznatom pravcu. U daljini se nazirao Dianin rodni grad. Dan se bližio kraju i ljepota zalaza sunca je najavljivala naše godišnje doba.
Jedno od sedam svjetskih čuda Dianin hram u Efezu zablješti pred nama u svom punom sjaju. Zaustavismo se pred hramom.
"Ovo je vrijeme poslije Golgote." tiho reče pjesnik
"Kako znaš?"
"Pogledaj tamo je biblioteka koja je izgrađena kasnije, u njoj su poredane statue Sofije, Arete, Ennoie i Episteme."
"Mramorna ulica vodi do teatra u kojem je kovač srebra podigao ustanak" rekoh tek sada primjećujući da je i narod koji se skupio podjeljen u grupe.
Diana, boginja mjeseca, majka života i lova, njeno trojstvo stvori kult u koji puk vjeruje.
Pogledah u nebo, bjela golubica je kružila nad nama.
"Diana nas prati" rekoh pjesniku
"Ona je tu i prima žrtve onih koji vjeruju"odgovori mi pjesnik ljutito.
"Ah da žrtvovanje je ružna riječ, ali puk rado podnosi žrtve na žrtveniku onoga kojem vjeruje."
"I žrtva je ružna riječ" pjesnikov glas je prijetio olujom.
Sunce se spuštalo u more, naše godišnje doba je počinjalo. Oduvjek smo voljeli sunoćavanje i smiraje dnevnih obaveza. To su bili trenutci kada smo željeli da vrijeme stane, da trenutak doista ne prođe, da ga vidimo, da čujemo tiktakanje našeg unutarnjeg sata, da nas dotaknu njegovi mirisi, da osjtimo njegove dodire kao što smo osjećali sebe u njemu.
"Pogledaj zapadno nebo, ljepota trenutka kaplje biserima sunčanih zraka, mi stojimo u nekom dalekom trenutku i nemamo snage, a ni moći utjecati na njegov tijek" pjesnikov glas je postajao blaži.
"To je dobro, mi ne smijemo mjenjati povijest, mi smijemo samo misaono sudjelovati u njoj."
"Zašto smo onda ovdje na ovom mjestu i u ovom trenutku?" njegov glas je opet uzburkavao energiju mojih osjećaja.
"Da bi otkrili početak ovog tihog umiranja, da bi naučili cjeniti trenutke sreće, da bi doista saznali odakle smo doćli i kamo trebamo krenuti." pokušah smiriti bujicu njegovih misli i usmjeriti ih na spoznaju našeg trenutka.
Ali Diana je pustila vrijeme da odigra svoju veliku gala predstavu. U smiraju dana, u davnom vremenu kada su bogovi još hodali zemljom ona nam pokaza igrokaz koji nikada više neću zaboraviti i znat ću da je pjesnik imao pravo, ah on uvijek ima pravo.
Mlada žena stade pred žrtvenik i zaplaka.
"Kraljice neba, boginjo plodnosti, spasi me, spasi ljubav i život moj, pomozi mi da postanem majka" skidajući sa vrata bisernu ogrlicu, očiju uperenih u Dianin kip, zaplaka. Biseri zasjaše na žrtveniku.
Pored nje je stajala starica moleći za život sina, oronuo muškarac za kišu u vinogradu.
Na žrtveniku je svjetlilo sve više bisera i dragulja.
Na nebu zasja mjesec. Puk je vjerujući odlazio iz hrama. Mi smo stajali neprimjećeni ispred žrtvenika.
Odjednom se u hramu pojaviše muškarci u mantijama s kapuljačama na glavi. Lica im nismo vidjeli, ali njihove ruke su grabile blago sa žrtvenika.
"A narod vjeruje u boginju" reče pjesnik ogorčeno.
"Samo jedan dio, drugi već vjeruju u djete Krista"
"Tu je Ivan napisao devetnaesto evanđelje i poslije uskrsnuća doveo Mariju, majku djetetovu. Tamo na brežuljku je ona provela svoje zadnje dane."
"Tko je bila uistinu Diana?"
"Snaga koju su kršćani željeli savladati i nazvali je "Kraljicom vještica", tražeći uništenje hrama"
"U četvrtom stoljeću su sagradili crkvu u čast Bogorodici"
"Tko je majka Kristova?"
"Za narod je ona još dugo bila samo Dianino utjelovljenje. Ja još uvijek nisam otrila tko u meni bdije, koga je uistinu volio Giordano"
Pred nama se otvoriše vrata velikog mora i mi krenusmo prema jugu. Jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu. Tu na delti jednog nepoznatog svijeta vidjesmo ponovo sebe u drugačijim odorama. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tada daleke, mitove.
"Ovo je zemlja faraona" reče pjesnik
"Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme"
"Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana"
"Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju ovdje sreo vjerovanja u slične onima u Grčkoj i Rimu"
"Ovdje bogovi imaju različita lica"
"Ovdje je rođena Isis i ona je rodila vrijeme"
"Je li ona bila prije Diane?"
"Ona je bila sve isto kao što je i Diana sve. One su kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, one su majka nad majkama, one su u Sofiji i Mariji, one rađaju, čuvaju i bdiju nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje."
"Tko sam ja u cijeloj toj priči?" upita me šaljivo pjesnik
"Ti si uvijek lovac na spoznaju, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene."
"Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke"
"Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Isis spasila ubijenog lovca i nazvala ga Osiris. Tako je nastala ljubav iz koje se rodilo vrijeme"
"Jesmo li konačno pronašli tako dugo tražena vrata vremena?"
"Zar ih ne osjećaš u sebi?"
Post je objavljen 01.08.2008. u 07:08 sati.