Iz vremena poezije i oluje ruža
"Ljubav izrasla iz izvora sna nikada ne umire, ona samo mijenja oblik"
ONOME KOJEGA VIŠE NEMA
u mojim snovima.
Ti više nisi dječak iz Šenoine
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A tvoja ljubav?
Izgubila se u neprospavanim noćima,
zadimljenim krčmama,
u mnogim ženskim tjelima.
Ti živiš na rubu univerzuma
ogorčen
protjeran iz sebe samoga
ostavljen od sebe samoga
mučen od sebe samoga.
Postao si mjesečeva skitnica
umorni jahač među zvjezdama
neumorni gubitnik snova
koje smo nekada
tkali najsuptilnijim strunama mladosti.
A moja ljubav?
Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.
Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.
Ti više nisi dječak iz Šenoine,
ubio si dječaka u sebi.......
a u meni
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe
da bi naše igre u pjesku vječno trajale.
Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi
a ja sam joj dala tvoje ime
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim i volim dan,
ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,
ona je suton u kojem se pale oči neba.............
S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe u sebi.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam.
Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima........
Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljubcima učili opraštati
tamo gdje je ljubav izržavana deminutivima.
Dođi, zaboravi da smo odrasli.
Zaboravi da su diplome
naše zrelosti
već davno, jako davno postale punoljetne.
Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trentka,
trenutka koji nismo spoznali.
Kairos nam pruža još jednom svoj pramen
dođi s buketom ljubavi i
mirisom uzbuđenja
Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima............
|
