Ušavši misaono- osjećajno u novi svijet, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom.
Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
No, u ovom novom svijetu ja se ponovo susrećem i sa starim obrascima, sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više.
Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju.
Dok smo sami nesavršeni nismo u stanju misliti savršeno.
Ali savršenstvo postoji i ono je skriveno u tajnovitom početku sna. Misao koja se brzinom svjetlosti počela širiti iz tog izvora se na svom dugogodišnjem putu do čovjeka prilagođavala, mjenjala oblike, reproducirala i postajala jeftina kopija njenog savršenog početnog oblika. Najslobodnija od svega što se iz tog izvora razvilo, misao još uvijek dominira čovjekovom spoznajom.
Nekada obučena u haljine sna, obavijena mrenom tuge, raspjevana melodijom sreće ona sumnja i čezne za početkom, traži dokaze svog postojanja, mjenja oblike svog pokazivanja, stvara trenutke i traje već milionima godina.
Pokušavam zaustavti misao u trenutku i bez znanja, sjećanja i vjerovanja osjetiti i spoznati što se u njemu događa. Vidim moje mudro ja u središtu ovog trenutka, misao zaustavljena u svoj njenoj ljepoti postaje moja ideja o vječnosti. Uspjela sam isušiti rijeku sjećanja i trenutak postaje uistinu izvor spoznaje.
Vidim se u zrcalu vremena i postajem ona mala ćelija iz koje sam se razvila. Osjećam pucanje opne i jedan dio mog ja se odvaja, ja ostajem ponovo sama u novo nastaloj opni, ponovno pucanje i ponovno odvajanje i ponovno zatvaranje opne.
"Ja", još jednom "ja", pa još jednom, sve više mojih "ja" treperi svako u svom trenutku. Vidim nastajanje vremena i kolonu trenutaka kako se kotrljaju prema ničemu i ni jedno moje "ja" nezna kuda druga odlaze.
Kolona putuje, nižu se trenutci u nedogled. Trenutak postaje vječnost, beskonačna rijeka bez izvora i ušća. U kristalno jasnoj slici trenutka se zrcali na tisuću mogućnosti od kojih samo jedna jedina može biti ostvarena, ali se istodobno više nikada nemože ponoviti. Ostale mogućnosti u tom trenu postaju nemogućnosti. Kako se u toj gomili skrivenih istina odlučiti za pravu i trenutak pretvoriti u život. U beskrajnoj koloni moga vremena, koračaju moja sva "ja" i odabiru mogućnosti bez međusobnog dogovora.
Kocka je pala i ja stojim na pozornici života pod reflektorima svakodnevice i igram premijeru trenutka. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu moje svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetla sna. Isprepletene moje misli i osjećaji, blješte pod reflektorima i podsjećaju me na labirint.
To je moj misaono- osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte, u kojem se krije i tajna, da bih se mogla uistinu vratiti u život.
Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih i čini mi se da sam ušla u polje puno krijesnica.
Peta protega u meni zaigra svoj do tog trena nečujni ples, moja sva ja se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima.
Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme.
Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom slika. Zatvorih oči i pomislih.
U kojem li ću se vremenu zaustaviti?
"Tvoju zabludjelu misao ljubav često zanese u različita razmišljanja. Osjećaš li mirise kojima te je priroda obdarila?" upita me jedan trenutak dok sam stajala za druge, nevidljiva podno velike planine.
"To miriše cvijeće koje je u proljeće počelo krasiti planinu." progovori moje "Ja" umjesto mene.
"To nije moj glas." suprostavi se moja misao.
"To je glas iz legende koju si kao djete slušala i zaboravila."
"Tko si ti?"
"Tvoja uspavana svijest, želim ti ispričati jednu lijepu ljubavnu priču. U zrcalu vremena ćeš vidjeti nastajanje pete protege." glas je dolazio iz svih uglova trenutka. Zrcalo je blještalo Ivanjskim vatrama i krijesnicama.
U zrcalu vremena vidjeh Ljubav i osjetih kako se njeno tijelo pretvara u valove i ćestice koje se počeše širiti trenutkom. Trenutak je trajao još uvijek i ja spoznah da ga ja svojim postojanjem u njemu produljujem u vječnost, pretvarajući ga u osjećajno misaoni- osjetilno- osjećajni labirint.
Ljubav očiju boje sna, ta peta protega koju otkrih u sebi, se skrivala u njegovom središtu. Neotkrivena i nepripitomljena neman, koja je ponekad proždirala moje misli, postade pitoma ljepotica ovog trenutka. Pozvah je da se samnom vrati u život, ali tada shvatih da se iz labirinta ne izlazi jednostavno.
Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se sada nalazim. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući?
Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi, zar nije u umjetnosti bio smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog središta?
Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz?
Bio je korišten kao središnje mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ljubav mi se smješila iz njegovog središta i pružajući ruke osvijetli put kojim moram krenuti.
Tisućljeća, skupljena u sretni trenutak, postadoše putokaz i ja se, nošena osjećajem, nađoh na vratima vremena.
Post je objavljen 17.08.2008. u 06:09 sati.