Zlatni rez
Mona Lisa, to prekrasno i u našoj svjesti vječno živuće lice, je dokaz matematičkog odnosa, koji dijeli, ali u istom trenu svakom djeliću ne oduzima osobnost. Taj matematički odnos nazivamo zakon zlatnog reza iz kojeg u konačnici proizlazi harmonična cjelina.
Tom slikom nam Leonardo da Vinci poručuje da su poslije drugog "velikog praska", onog koji se dogodio u glavama homo sapiensa, ruke i mozak svojom spiralnom dinamikom stvorile čovjeka. Zlaćana spirala na da Vincievoj slici završava na rukama stoljetne dame zagonetna osmjeha.
Ruke, mozak i spoznaja opasnosti svog postojanja u univerzumu su stvarale čovjeka i njegov utjelovljeni um.
Promatrajući ovu sliku spoznah i misao staroga majstora. Ruke su produžetak naših misli, one osjećaju, one nas brane i hrane, njima volimo druge i njegujemo sebe. U našim rukama se krije Božja iskra koja nas usmjerava u našem stvaralaštvu.
Zlaćana spirala
Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se u svom vječnom širenju uzburkale sfere univerzuma i izazvale rigorozne promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Do tada, penjači po drveću, skakači s grane na granu i sabirači plodova, naši su praroditelji bili prisiljeni promjeniti svoj način kretanja a time i života. Braneći ono najvrijednije u njima, goli život, hominidi su sa grana silazili na zemlju i da bi produžili vrstu s vremenom se počeli služiti prednjim nogama kao oruđem. Prednje noge koje su im do tog trenutka služile za hodanje, skaknje i penjanje su postajale spretnije i učinkovitije, počele su hvatati plijen, pripremati ga za jelo, paliti vatru i prinosti zalogaje ustima. Čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak" iz kojeg je izrasla ljudska svijest. Njihov mozak se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav.
Zlaćana spirala jednog sna
Dok tijela umorna od dana postelju traže
misli uzdrhtale s mjesećinom bitku vode
tvoje tada tišinom moje nježno snaže
uzdižu ih do treprave zvjezdane slobode.
U noćima takvim izrasta trenutak
budnost naša sanja uzburkano more
vjetar juga, burni snovi, razbijeni lutak
trepravo srce dušu slijedi u noćne dvore.
sjenke duša naših na uzglavlju traju
vjerna straža zlaćanog vretena
strune zlatnim rezom vrludaju
nebeskom harfom miluju srca snena.
Tonemo u snove na portama srca
jačamo lanac nježnih vezivanja
sidrimo se u njedrima dobroga starca
slušajući simfoniju obečanih zbivanja
Ljubav, sreća, boli, usponi i padovi
zlaćana spirala, duša naših čišćenja
dinamika ljepote, snenog srca radovi
zvijezdani put do novoga buđenja.
Bezbroj zlatnih spirala proizašlih iz prvih ljudskih ideja se širilo prostorom i sjedinjavalo u jezike i dijalekte kojima se mi danas na planeti služimo. Istovremeno su se u mozgovima hominida mjenjale i motoričke karte. Pokreti prednjih nogu su se u svojoj funkcionalnosti pretvorili u pokrete ruku i uvjetovali sve kompliciraniju međusobnu djelotvornost u vijugama mozga. Umrežavanje mozgovnih funkcija je tada započelo i dok se univerzum još uvijek širi, djelotvornost ljudskih mozgova povećava se u uvijek istom prostoru glave. Univerzum je svojim neprestanim širenjem mjenjao svoju geometriju, a hominidi su se, izazvani velikim praskom u svojim glavama, uspravljali na dvije noge i počeli mjenjati geometriju prostora naših današnjih tjela.
Osnova kretanja na dvije noge je s vremenom ugrađena u genetski kod našeg postojanja. Mi tu sposobnost rođenjem nasljeđujemo i jedino što možemo je pokušati usavršavati je svijesno. Proizašla iz promijenjene geometrije prostora naših tijela, sposobnost kretanja je svojstvo kojim svladavamo prepreke u svakodnevnom životu, održavamo vrstu i predajemo je u naslijeđe.
Geometrija prostora naših tijela, arhitektura i četvrta dimenzija
Uspravljajući se na dvije noge naši praroditelji su pokretima nesvjesno izgrađivali arhitekturu svojih tijela i prilagođavali je fizikalnim zakonima sfere u kojoj smo rođeni. Tisućgodišnja borba Homo Sapiensa sa zakonima gravitacije je uvjetovala pomicanje točke teže i usavršavanje geometrije naših budućih tijela i pokreta. Pokreti ruku su uvjetovali daljnji razvoj djelotvornosti mozgovnih funkcija, čovjek je počeo drukčije razmišljati i da bi se prilagodio vremenskim uvjetima počeo je graditi prve nastambe. Čovjek je rastao k nebu i svojim pokretima oblikovao svoj osobni prostor u kojem je zavladala i harmonija i ravnoteža. Tako su i građevine koje je stvarao za stanovanje isto tako sljedeći zakone geometrije prostora rasle k nebu i skrivale u sebi za ljudsko oko često nevidljivi osnovni božji zakon, zakon zlatnog reza.
Pokreti su živuća arhitektura prostora.
Arhitektura je sama po sebi umjetnost, izraz stvaralačke snage univerzuma čovjekova uma. Arhitekt je umjetnik koji slijedeći svoje znanje i misono, osjećajne sposobnosti svoga uma, oblikuje prostor koristeći se zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt pri stvaranju djela, osjeća i spoznaje prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju te ju i osmišlja unoseći ritam i dinamiku u svoje djelo. Da bi uistino doživjeli savršenstvo arhitekture nekog prostora mi moramo ući u prostor i sjediniti svoje prostor- vrijeme s prostor- vremenom djela. Tada se naš ritam i naša dinamika uistinu sjedinjuju s onim što promatramo.
Već su Grci stvarali skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak itd.
To je bilo otjelovljenje Protagorine krilatice: "Omnium rerum mensura homo" ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI!
Kada promatram objekte grčke arhitekture, ja u njima prepoznajem proporcije izrasle iz misli drevnih stvaratelja, vidim misli koje su premostile tisućljeća i tako ih osjećam kao nešto što mi je "slično", nešto što potvrđuje čovjekovo tijelo kao uzor i zato mi se to sviđa. Akropole, gornji gradovi, Panteoni, hramovi podizani bogovima, monumeti u kojima se kriju snovi drevnih arhitekata, umjetnika koji su monumentima udahnuli dušu i oni tako već tisućljećima žive i sami sebe održavaju.
Teorija zakona zlatnog reza začeta u antici, je procvjetala u renesansi, kada su umjetnici, matematičari, fizičari i astrolozi tražili savršenstvo u kompozicijama poznatih prirodnih struktura i upravo to željeli izraziti u svojim djelima. Nakon mnogo stoljeća danas se smatra da je zlatni rez najsavršeniji rez u prirodi, potpuno savršen za ljudsko oko jer se u njemu susreću harmonija između linearne, nepodnošljive preciznosti i nepravilne, netočne nesavršenosti našeg postojanja.
U godini 1202., razdoblju cvata gotike, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio (sin Bonaccijev, mi skraćeno izgovaramo Fibonaccio) je, vjerovatno potaknut teorijom o zakonu zlatnoga reza, jedno vrijeme proučavao razmnažanje zečeva i došao do zaključka da i oni u održanju vrste slijede taj prirodni zakon. Počeo je brojati i zapisivati sume novorođenih zečeva.
Počev od prva dva zeca, broj novih zečeva je rastao slijedećom progresijom: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89... Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna dva.
Omjer svih susjednih članova je jednak: 1,618... , a to je broj Phi koji označava omjer zakona zlatnog reza. Taj niz danas nazivamo Fibonacciov niz i njime povezujemo djelove nečega u cjelinu i razumijemo izreku da je cjelina više od sume njenih djelova.
Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru.
Puž "Nautilus" kao da je izrastao po zakonu zlatnog reza. Pogledamo li pravougaonik i slijedeći dinamičku spiralu umanjujemo li pravougaonike do najmanjega spoznajemo da je puževa kućica izrasla iz Fibonaccievog niza. 2, 3, 5, 8, 13.
Definicija zlatnog reza govori o razmjeru, što znači o odnosu dvaju omjera.
“Manji dio prema većem odnosi se jednako kao veći dio prema cjelini”. Ili:
“minor:major=major:cjelina”. Ili:
“ A:B=B:(A+B)”.
Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta i Istine.
Već od zore čovječanstva, čovjek pokušava magijom i religijom transcendirati materiju u sebi i oko sebe u neku višu sferu, gdje sve ima smisla i gdje se sve uklapa. Metafizička matematika je izmjerila svoju okolicu i brojeve međusobno usaglasila. Matematičari nisu zadovoljni mišljenjem da je umjetnost i ljepota samo intuicija; traži se ono što nije slučajno.
Pitagora i njegova ideja o kvadratima
Čekajući u predvorju palače da ga primi tiranin Polikrat, Pitagora se zagledao u kamene pločice na podu. Tako mu je sinula ideja: zbroj kvadrata dviju kateta jednak je kvadratu nad hipotenuzom.
Pravokutan trokut sa stranicama a, b, c sukladan je preostalim trima trokutima unutar zadanog kvadrata. Površina kvadrata nad hipotenuzom odgovara zbroju površina tih četiriju pravokutnih trokuta zajedno sa površinom malog kvadratića između njih.
Zlatni trokut i zlatni pravokutnik su osnovna geometrijska tijela. Kada ih umanjujemo i povezujemo slijedeći zakon zlatnog reza iz njih izrasta zlaćana spirala. Zlatna spirala je simbol dinamike u nastajanju geometrijskih tijela u prirodi. Spiralna dinamika je čini mi se osnova naših pokreta i osnova našeg postojanja u ovoj velikoj svjetskoj kugli, najharmoničnijem geometrijskom tijelu.
Odnedavno su teleskopi snimili rotaciju galaksija u univerzumu i dokazali da se one okreću u obliku dinamične spirale zlatnoga reza.
Pitagora je uistinu slušao muziku univerzuma i vidio je u brojevima, bio sinestetičar koji je čuo i vidio zakone zlatnog reza iz kojeg se sve u nama i oko nas razvilo.
Omjeri zlatnoga reza vladaju u mnoštvu prirodnih oblika. Upisan u proporcijsku strukturu čovjeka, urastao je u djela izrađena ljudskom rukom, djela koja su postala svjedocima razvoja kulture i civilizacije. Predmeti su uistinu otisci ili prijenos osnovne razmjernosti čovjekovog tijela i njegove pokretljivosti u vremenu i prostoru.
Zlatni odnosi u geometrijskim tijelima, naročito u pentagramima koji izrastaju iz Pitagorinih tetrakisa, su učinili od njih simbole savršenstva, života, ljepote i ljubavi.
Pentagram je po svojstvima zlatnoga reza lik s mnogobrojnim implikacijama i simboličkim značenjima. Bio je tajni znak Pitagorejskog bratstva i podloga bogatih spekulacija u svim vremenima do naših dana. Stranice peterokuta sjeku se međusobno u presjecima točke zlatnog reza i označavaju odsječke minora i majora. Pentagramom se još od davnina označava sfera ljudskog tijela i tako je čovjek već u onim davnim vremenima bio predstavljan kao mikrouniverzum.
Agripa von Netenhajm (1486-1535) govori o čovjeku kao o najljepšem i najsavršenijem djelu Božijem, stvorenom po njegovom liku i njegovom rječju. Čovjek ima savršenu građu tela. Svi dijelovi tijela, mjere, težina, pokreti, organi su remek djelo prirode.
Mnogi majstori svoga zanata su su tijekom povijesti ispitivali odnose ljudskog tijela, nastojeći mu odrediti omjere.
Zlatni rez kroz ljudsko tijelo završava dinamičnom spiralom u onoj točki na granici između rebara i donjeg dijela tijela, koju smo nazvali točkom težišta tijela i nalazi se negdje u području pupka. Pupak je ona točka u našem tijelu koja nas prije rođenja povezuje sa životom, koja nas devet mjeseci hrani i brani, ulijeva nam snagu, iz nje se našim još nerođenim tijelima širi životna energija. Upravo tu, u zlatnom pravokutniku našeg postojanja, su se smjestile "oči Božje", iz kojih se rezanjem pupčane vrpce pri porodu, našim prvim udisajem proširi zlaćana spirala našim tijelom i sjedini sve njegove čelije u jedinstvo nazvano svjesno biće.
Zakon zlatnoga reza svojom dinamičkom spiralom ujedinjuje razne dijelove bilo kojeg tijela u cjelinu.
Euklid je na osnovi odnosa "zlatnog reza" dokazao da je ljudsko tijelo svojim proporcijama izraslo iz tog zakona, a umjetnici su sljedeći Euklidovu geometriju i dinamičku spiralu svoje svjesne spoznaje ovjekovječili zakon zlatnog reza u svojim djelima .
Od Polikeltovog Kopljonoše, preko Leonardovog čovjeka u kvadratu i kružnici do Le Corbusierova Modulora je zakon zlatnog reza uvijek prisutan pri pokazivanju skladnosti građe ljudskog tijela, kao dokaz postojanja čovjekovog duha u umjetnosti i arhitekturi.
Zakon zlatnog reza sjedinjuje dušu i tijelo i ja znam da duboko u meni postoji jedno mjesto koje osjećam tek slijedeći zlatni rez u čijoj su se zadnjoj točki postavile božje oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto se nalazi u mom središtu, u duši tijela i upravo ta točka uvjetuje moju spoznaju i definira me kao svjesno biće. Vid očiju božjih je spoznaja neraskidivog jedinstva tijela i duše koja se očituje u mojoj egzistenciji koju na koncu shvata moj utjelovljeni um.
Gledajući "očima božjim" ja vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom davno koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića će blistati i blistaju još uvijek "oči božje" i prodiru u tamu do samog njenog korjena, do titraja energije koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino, neodvojivo od sebe. To biće u isto vrijeme tajnovito i obdareno svojstvom svjesti i spoznaje, golo rođeno, za život nesposobno postade svijest univerzuma i spoznade princip zlatnog reza, najosnovnijeg prirodnog zakona iz kojeg su se eonima rađali svi drugi prirodni zakoni.
|
