dinajina sjećanja

četvrtak, 11.09.2008.

Sudnji dan na granici između sna i jave

"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost
." muzika njegovih riječi je dodirivala srce.
"Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine
"Na početak sna" reče mi tiho pjesnik
"Vratili smo se na trg cvijeća."
"Tu ćeš najlaške čuti i najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba"

Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Vidjeh zakrivljivanje prostora, i osjetih istinu Einsteinovih riječi. Trg cvijeća je postajao velika kristalna kugla.
Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona.

Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, a njegove ruke su stavljale trepereće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo.
U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale u samoj božjoj iskri i gledali smo očima sna.

"Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik
"Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu.
"Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu."
"Što osjećaš?"
"Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi četvrta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi."

Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu.
"Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka.
"Ušli smo u spoznaju." reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu.
"Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to." rekoh
"Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju." šapnu pjesnik

Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta.
"Bojiš li se?" upita me sjetno
"Zašto bih se bojala? I čega?"
"Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?"
Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada.
"Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno
"Ne ljubavi moja, mi smo ušli u godinu 2126. Danas je 12-i kolovoza, dan u kojem naša plava planeta na svom putovanju oko sunca križa sferu Swift-Tuttle komete. Svake godine se u toj noći događala ista ljepota. Činilo nam se da padaju zvijezde, a to su bile sitne čestice koje su ulazile u atmosferu i blještale kao meteori na našem nebu"
"Kako smo stigli u ovaj trenutak?"
"To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma."
"Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?"
"Da ali onda nismo znali da smo to mi."
"Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?"
"To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena."
"Zašto se to dogodilo?"
"Sjećaš li se Einsteinove misli"
"Da ćemo doživjeti novi veliki prasak"
"Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan"
"Ove stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari"

"Swift- Tutlle komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak."
"Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno.
"Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza"
"Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo"

Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice

"Umire samo ono što je lijepo".

Iznad nas se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom.
Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja.

"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
.
Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah Heraklitovu misao "panta rei". Strune oko nas zatreperiše i moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti.

"Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi "

Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.

Začuh poznati šum i otvorih oči. More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. Dva anđela slijede njegov trag. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja.
"Je li ovo bio kraj?" pomislih.
"Ne ovo je početak" začuh njegovu misao.
"Početak čega?"
"Početak sljedečeg kraja"

- 05:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>