Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Prisjetimo se Dionisia, boga dobrog raspoloženja. On bdije nad nama i često pritajen čeka u misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu naše svjesne spoznaje. Zavirimo u sebe sama, uđimo u svoj svijet zrcala. Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi.
Njena crna satenska haljina je mirisala na majske ruže. Zapalila je tisuću svijeća za sreću, za ostvarenje sna. On je donio osmijeh, zlaćanu ružu i zagrljaj.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma
Ona je zaustavila suze neba, prosula toplinu i od usnulog grada učinila hram u kojem su bogovi tek zaćetom zanosu trebali udahnuti ljubav. Omamljen vinom i lutanjem On je u naborima njene haljine razbio kalež vjerovanja i zanos se izgubio između sna i zvijezda, a hram postade gubilište.
Na stolu leže krhotine čaša s tragovima boje ugaslog sunca, zaboravljena ruža i ruke iz nezavršenih zagrljaja s dlanovima punim nedovršenih dodira.
Vani se netko smije, grohotno i zlobno, željena tišina puca, razbija topinu, mrvi vjerovanja. Na dlanovima spava ljubav, umorna od želja i neostvarenog sna. Ona pomilova zaboravljenu ružu, On prošapta Tinovski, ali jedva čujno
O ruže, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena.
Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
i stavi ružu u njenu kosu
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
"Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis u njemu i otvara zgrčene dlanove.
Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću i uopće nije važno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive, ali i trenutak u kojem počinjemo osjećati osjećaje u sebi.
Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.
U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.
Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva.
Bog dobrog raspoloženja, stvaratelj sreće u nama, Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti i ljubavi.
Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih.
Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi u naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.
Dionis nas poziva na svetkovinu ruža i ako uistinu razumijemo njegov poziv mi ćemo pri podizanju čaše odavati poštovanje osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.
Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutak.
Ti si tu
u dimu cigarete u mirisu ruža
ti dodiruješ moje misli,
zaustavljaš snove,
uvlaćiš se pod kožu,
opijaš me kao vino.
In vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, priznati svoje slabosti, priznati LJUBAV. Tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga dobrog raspoložanja u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje In vino veritas nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa.
Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.
Ti si tu
pratiš me u stopu,
spavaš u osmjesima,
bdiješ nad umorom.
Osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola, uvodi nas u svetkovinu ruža i oslobađa misli, pretvara ih osjećaje i vodi ih na njihovom putu do drugog srca.
Ti si čuvar
nad mojim slabostima
tvoje oči su
jedino svijetlo
u džungli želja
tvoj glas je tišina blagdana
i zvučna kulisa
nekog sasvim običnog dana
I neka dionisijska opijenost i svetkovina ruža budu u nama kada sjedimo u kancelariji i borimo se sa računalom i njegovim hirovima ili kada vozeći auto počnemo osjećati umor i bol u tijelu.
Neka nas slijede u stresnim situacijama kada nam se čini da nemamo vremena ni za šta, a najmanje za sebe.
Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve!
One pomiruju krotke i naprasne, one
nježnošću daha otkupljuju sve žrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.
Neka nas dionizijska opijenost i svetkovina ruža prate kada igramo tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavamo novi korak, kada spremamo ručak, glačamo, a naročito onda kada ne radimo ništa i volimo trenutke zajedništva.
On tada šapuće Tinovski
Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam
što nije ni lovor ono ni ruža tišina.
Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam:
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Ona odgovara Ujevićki
Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini!
Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta.
Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini
ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta.
Kairos, bog tog našeg sretnog trenutka onda bdije nad nama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i mi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu, toj vječnoj svetkovini ruža.
sjedinih svoje misli i stihove sa Tinovom pjesmom "Svetkovina ruža"
Post je objavljen 18.09.2008. u 05:36 sati.