O čovjeku i pokretu
U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja.
Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa ja očima čutim miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, ja čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka.
"Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno, tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića."
ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta"
Promatrajući ljude naše epohe, kroz pokret kojim mi, svaki od njih napose priča svoju životnu priču, ja naslućujem njihove nesigurnosti, njihova nezadovoljstva i one zatomljene tuge o kojima ne žele razgovarati.
To je jedan od razloga zašto sam se odlučila nastaviti pisati studiju o umijeću svakodenevnog pokreta. Teško je jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, još teže je pisati o tijelu koje misli samostalno, a najteže je godinama usađenu podvojenost duše i tijela ujediniti u novi integrativni dualizam univerzuma utjelovljenog uma i pretvoriti ga četverodimenzionalno, 4- D samopoimanje.
Pod integrativnim dualizmom mislim na spoznaju cjelovitosti sebe samoga i svijeta u kojem živimo.
Pošto pišem o pokretu ja ću se zaustaviti na objašnjavanju njegovog nastajanja u nama i pokušati objasniti njegovu vezu između tijela i našeg trajanja i djelovanja u svakodnevnom životu, te pokušati osmisliti njegovu ljepotu.
Mi živimo u epohi koja nas obasipa novim saznanjima i pretvara ih u upotrebne predmete kojima se služimo i na taj način si olakšavamo život. Korištenjem prirodnih resursa planete na kojoj živimo mi smo se, spoznavajući prirodne zakone, pokušali izdići iznad prirode i pričinilo nam se da smo počeli vladati njome. Kao što je teško vladati nekim tko ima samosvijest, tako je teško ovladati i onim što izrasta iz sebe samoga.
Priroda nam se suprostavlja svojim hirovitim čudima i dokazuje nam još uvijek našu ovisnost o njoj. Gigant sapiens, izrastao iz prirode, je zaboravio da jedino u integrativnom dualizmu s njom te spoznavajući dimenzije univerzuma svoga uma, može uistinu razvijati sebe i nastaviti razvijati vrstu.
Istina je da "moderan čovjek" voli sve što je lijepo, slijedi manje više sve trendove i pokušava biti vjerodostojan predstavnik vremena u kojem živi, ali taj isti čovjek se još uvijek nije potrudio da spozna i osjeti osnovnu energiju koja ga čini svjesnim bićem.
Ta energija je njegova svijest i spoznaja o osobnim resursima, o mogućnostima koje se kriju u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Vanjski izgled je ono na što "moderan čovjek", zahvaljujući tehničkim pomagalima, umijeću drugih i svom novcu može djelovati.
Svakodnevni pokret iz kojeg je proizašao njegov uspravni stav je, uprkost svemu tome, kod "modernog čovjeka" već stoljećima ostao na razini djeteta izraslog u školarca i ne sazrijevajući paralelno s njegovim umom s vremenom prelazi u pokrete i držanje starca.
"Moderan čovjek" nije uspio svoj pokret uskladiti s vrednovanjem estetike i ljepote u vremenu u kojem živi.
Elegantan pokret je lijep i pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva čudenje i tako ulazi i u svjest drugih. Svakodnevni pokret nebi smio biti odraz napora, jer u njemu je usidrena snaga utjelovljenog uma i on bi trebao postati dlijeto kojim se oblikuje tijelo.
Tijelo modernog čovjeka je još uvijek neizbrušena perla, koju bi on pokretom trebao pretvarati u živuću statuu svakodnevice punu ljepote, energije i pokreta. U mojoj knjizi " Umijeće svakodnevnog pokreta" sam u poglavlju "Svijest o tijelu", str. 85. pisala o rađanju perspektive u slikarstvu i dominaciji tijela u vremenu renesanse.
To je bilo vrijeme kada se ljudsko tijelo počelo pokazivati u svoj svojoj postojanosti, ljepoti, skladu i harmoniji, ali u tim slikama i skulpturama se nije naslućivala dinamika i pokret.
Barokno slikarstvo i kiparstvo je unijelo dinamiku u izraz, iz skulptura toga vremena zrači energija, naslućuju se pokreti koji odaju osjećaje likova.
Tek tijelo u skladnom pokretu odaje svoju pravu ljepotu, pa ako je barokni umjetnik tu ljepotu uspio dočarati u kamenu, zašto onda "moderan čovjek" nebi od svoga tijela pokretom mogao učiniti to isto.
Oslobođajući tijelo od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela čovjek je tijelu poklonio slobodu, ali ne spoznavajući čudi i hirovitosti svoga tijela, mu još uvijek nedozvoljava da živi svoj slobodan život i da, koristeći se svojom urođenom spiralnom dinamikom iz trenutka u trenutak, samo sebe oblikuje.
Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava.
Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, 4- D samomobilizacija, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja.
Moderan čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.
Godinama sakrivano, ljudsko stopalo vapi za povratkom samostalnosti, traži ljepotu svoje forme i priznanje svoje funkcionalnosti, priznanje svog trijumfa u evoluciji čovjeka. Stopalo je svojom građom i funkcijom branioc tijela na barikadama između svijesti i nesvijesti. Puno refleksa, koje je čovjek godinama zatomljavao u oskudnost njegovih pokreta, stopalo modernog vremena bi trebalo postati nositeljem elegancije i lakoće hoda. Nečujan korak je lijep i zdrav korak koji prelazi u elegantan hod.
Dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, u igri s pokretima ruku, vođeni ritmom zaokružuju sliku osobnosti i karaktera. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, stvara njima pa često njima i govori. Ruka vođena dlanom i preciznom motorikom prstiju ne lamata i ne maše oko tijela, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju, a ne za nekontrolirano mahanje. Tek skladan pokret cijele ruke odaje umijeće misli ali i svjest o tijelu.
Pokret modernog čovjeka bi trebao odavati i njegovo znanje, znak razvoja i sudjelovanja u kulturološkoj i biološkoj evoluciji. Pokret je utirao njegov put evolucijom i mjenjajući se bio stvaraoc civilizacije u kojoj živi.
Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti, ne srče i ne mljacka pri jelu. On više ne govori preglasno, ne urla, ne zavija.
Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju emotivnu energiju, intelektualizirao svoja prijateljstva i gostoprimstvo. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, izvježbao se u koordiniranju desne i lijeve ruke pri rezanju odreska na tanjuru, naučio je jesti salatu lijevom rukom iako je dešnjak, držati čašu za crveno vino samo prstima na stalku, a čašu konjaka cijelim dlanom zbog rituala uživanja u tom piću bogova.
Moderan čovjek se prilagodio svim izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije. Pristao je na novi, sve brži tempo života, koji je dirigiran brzinom razvoja znanosti i tehnologije.
Nažalost nekada mi se pričinja da je u cijelom tom neprestanom dokazivanju svoga znanja, "moderan čovjek" zaboravio sebe samoga, zaboravio je svoj utjelovljeni um zapitati gdje se nalaze i postoje li uopće granice njegove osobnosti.
|
