Senzomotorička amnezija
Konačna obrada i svjesni doživljaj boli je, velika gala, predstava koja se odigrava posredstvom mozga, u univezumu našega uma, pozornici velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.
Bol postaje pravi puni osjećaj tek kad mozak svojim djelovanjem preradi dobijene podatke o mjestu njenog nastajanja, njenoj jačini i trajanju, u osjećaj koji mi tek onda svjesno spoznajemo. Pretvarajući te podatke u osjećaj, mozak pamti osjećaj boli i pretvara ga u spoznaju koju nazivamo iskustvo. Ostali čimbenici, kao na primjer, spoznaja vremena pojavljivanja boli, uvjetuju razvijanje pratećih procesa osjećaja boli i pretvaraju je u naše duševno stanje.
Mozak je, svojim djelovanjem stalno, prisutan u pokretima tijela i iz njih nastalih osjećaja. On neprestano organizira, usmjeruje, nadzire i popravlja te procese.
Naš senzomotorni sustav je često, zbog narušene geometrije tijela izazvane nesvrsishodnim držanjem tijela i neusklađenim pokretima, preopterećen i oštećen, pa se brani svojim refleksnim protudjelovanjima.
Ukoliko se ta protudjelovanja pojedinih grupa mišića ponavljaju, dolazi do grčenja i prenapetosti mišića.
Mozak ne poznaje mišiće nego pokret, pa s vremenom nedovoljan rad mišića, iz kojih je proizašao nepotpun pokret, pohranjuje u pamćenje kao "okrnjeni" pokret, a čovjek ga, nespoznavajući njegovu manjkavost izvodi kao da je uobičajen.
Informacije koje u mozak stižu iz mišića i zglobova postaju sve oskudnije, s vremenom je pokret u zglobovima sve teže izvediv, sve je veća ukočenost mišića, a bolovi pojačani.
Mozak to pamti i postupno mijenja sliku o pokretu što za čovjeka znači početak gubitka osjećaja za pravilan obujam pokreta. Zablude su da se samo starenjem gubi pokretljivost i da će mirovanjem bol proći.
Gubitak senzomotoričkog pamćenja je proces koji ne počinje u starosti, već se može javiti i u najaktivnijem razdoblju života. Da nebi došlo do toga, na pojavu boli treba djelovati odmah. Ne učinimo li to put ka staračkoj slabosti možemo utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju jest da s godinama tjelesna aktivnost popušta. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka:
Djelatnost održava ustrojstvo ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, zaboravit će ih.
Senzomotorički sustav, je važan dio našeg sustava za pokretanje. On čovjeku u konačnici omogućava kontrolirano kretanje.
Da zbog bolova ne bi došlo do gubitka motoričkog pamćenja, na pojavu osjećaja boli trebalo bi odmah reagirati. Najveća prevara samoga sebe je pomisao:
počeo sam stariti pa gubim pokretljivost ili budem li mirovao bol će proći.
To je onda, stvarno, put ka staračkoj slabosti, a taj put si možemo, nesvjesno utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju je mišljenje da sa godinama tjelesna aktivnost popušta. Stvarnost izgleda čisto drugačije. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka:
funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih.
Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan.
Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika. Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i pravu terapiju.
Farmacija je toliko napredovala da skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila, postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje.
Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa, automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje, da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava.
Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotoričke amnezije.
Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne dozvoljavamo mozgu zaborav.
Ekonomično ne znači ne trošiti, nego pravilno rasporediti energiju tijela.
Biti odrastao ne znači prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas činili djetetom.
Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju.
U isto to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg najpotrebnijeg aparata, sustava za pokretanje, nego ga iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu ritam i dinamiku.
To je isto kao kad bi automobilu kod kvara, jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući gas.
Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja.
sutra ću vam pisati
"Kineziterapijom protiv boli"
|
