Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (23)

Marketing


  • misko

    Ah, Dinajo, ovo je za moju dušu!
    "Zablude su da se samo starenjem gubi pokretljivost i da će mirovanjem bol proći. "...kažeš i ja sam čvrsto ubijeđen da je to istina. Već sam ti rekao: 8 punih godina bol me pratila u stopalu, neprestano, iz sekunde u sekundu, ali nisam odustajao od trčanja, od pokreta. I eto, nagrada je došla: upravo odlazim na trčanje bez bolova, na trčanje uživanja, jer sad već trčim, ne đogiram. A svi su mi govorili ds odustanem, da starim, da jednom moram prestati ...
    Svako se jutro sad ponovo nakon podužeg perioda osjećam sretno, radujući se početku dana, radujući se trčanju i radujući se mislima koje se odmotavaju dok trčim i u kojima neizmjerno uživam. Tako se "rodila" i najnovija priča ...
    Pokret je nezamjenjiv. Sve se u Univerzumu giba, kreće ..

    Lijep pozdrav ostavljam!

    avatar

    04.09.2008. (07:49)    -   -   -   -  

  • sewen

    A ko smi mislit šta nas čeka sutra. Pravit ću se da je to daleko još, da još puno moran ić!
    A kad dođe vrime, pravit ću se da je to "normalno" - najradije bi se smija.....
    Kako se potrefilo, da i EuroSmijeh ima sličnu temu - mozak!

    avatar

    04.09.2008. (08:29)    -   -   -   -  

  • dordora2

    Draga Dinajo, želim ti dobro jutro, uz zahvalnost za sve ono što si me naučilla
    o boli i njenom suzbijanju. O blagom djelovanju tvoje prisutnosti u ovom
    blogosvijetu da i ne govorim.
    Pozdravljam te - provedi lijepo i ugodno ovaj dan...))))))))

    avatar

    04.09.2008. (08:31)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    Funkcija zaista održava strukturu...

    avatar

    04.09.2008. (08:51)    -   -   -   -  

  • poezija duše

    eh, i ja sam od onih koji ne vjeruju da će mirovanjem bol proći. posljednjih godinu i po imam nekih manih problema s koljenom pa, recimo, znam da ne mogu baš puno i brzo trčati, jer poslije par dana šepam. svi nalazi dobri, ništa se nigdje ne vidi, doktorica kaže - e, to vam polako dolazi s godinama. pa ne trčim, ali puno hodam i bavim se tjelovježbom koja ne opterećuje odveć koljena. nije da me ne zaboli, ali uporna sam. i vremenom kao da bol jenjava, kao da se moje koljence naviklo na svakodnevna opterećenja pa je odustalo. kako ono kažu - pametniji popušta, ha,ha,ha... u subotu idem na hodočašće u Mariju Bistricu, pješice iz Velike Gorice do svetišta. ima do tamo nekih 43 kilometra, dva dana poslije me doslovno sve boli ali se iskreno tome radujem. a moje koljeno ima da šuti i gura dalje.
    draga Dinajo, hvala ti za sve melem-riječi koje si mi ostavila. potpuno si u pravu; tuzi doista treba ostaviti prostora i vremena. pusa....

    avatar

    04.09.2008. (09:29)    -   -   -   -  

  • Euro

    pozdravljam

    avatar

    04.09.2008. (09:31)    -   -   -   -  

  • rU

    Miruj, miruj, srce moje

    Razbit' možeš prsi lako:
    Preslabe su, izmučene,
    A da puknu, bez koprene
    Bile bi sve rane tvoje;
    Miruj, miruj, srce moje!

    Ah, stisni se u svome kutu
    I pregori želju ljutu;
    Tople su ti ove grudi,
    Sebični su vani ljudi:
    Svaki grije srce svoje;
    Miruj, miruj, srce moje!

    Oj mani se svijeta, mani,
    U bolesti šta ćeš vani?
    Svijet boluje vijek dovijeka,
    Ni sam za se nema lijeka,
    Kamol' za bol rane tvoje;
    Miruj, miruj, srce moje!

    (...)


    Petar Preradović

    avatar

    04.09.2008. (09:46)    -   -   -   -  

  • Prostranstvo beskonacnosti

    Kad bi svi ljudi procitali ovaj veoma poucni tekst,mislim da bi vecina njih,danas otislo na posao bez auta,dogovorili se sa porodicom da odu na izlet,zakupili neki sportski teren,pa odigrali koju tekmu...nazalost,vecina njih,bi,vec sutra, "izmoreni" nastavili svoju svakodnevnicu,jurcajuci skupocjenim automobilima i pritom sjedeci u istom polozaju.
    Kad bi svi ljudi postali svjesni,i prihvatili definiciju zdravlja kao jedinog faktora moguceg za opstanak,koji se ne moze kupiti novcanicama ili kreditnim karticama,ovaj svijet bi istrijebio mnoge bolesti.
    No,ni farmacija nije uspjela naci lijek protiv najgore i najopasnije bolesti-Lijenosti.

    malo sam se raspricala,nadam se da ti ne smeta,no ovakve teme zaista probude covjekovo razmisljanje,a onda bijes,kad shvatimo da za sve kriv samo covijek.

    Pozdrav ti ostavljam,i osmijeh saljem.

    avatar

    04.09.2008. (10:23)    -   -   -   -  

  • Sjedokosi

    krećem se
    dakle jesam
    od ranoga jutra
    uz Jarunsko jezero
    pa onda na posao
    i tako u krug

    neka kretanja nestaju
    tako bih rado ponavljao...

    pozdravljam

    avatar

    04.09.2008. (10:31)    -   -   -   -  

  • zvijezda nova

    Draga Dinajo, hvala na podsjećanje na Antićeve stihove: tek ako "sebe cijelog damo tek onda možemo biti cijeli". Ma, to je samo takva istina. Mene je moje trogodišnje čudo(vište-šala) od djeteta prisililo da se puno krećem u srednjim godinama i to je super. Duge šetnje uz more, trčanje za njim dok on vozi bicikl, igram nogomet (hej - to nikada nisam radila i super mi je - nisam ni znala), plivanje, škakljanje, smijanje, valjanje, ma svašta... Eto.
    Veliki poljubac ti ostavljam.

    avatar

    04.09.2008. (10:52)    -   -   -   -  

  • necutako

    pozdravljam te i zelim ti lijep dan...:)

    avatar

    04.09.2008. (12:35)    -   -   -   -  

  • Decy

    1989.g. na firulama u splitu ležala je pored mene bakica
    od 89 godina. do trenutka nesreće, čitala je bez naočala,
    išla u šetnju svaki dan, živjela bez ičije pomoći,
    kao mala djevojčica.
    no, nakon operacije narkoza je 'umirila' njen mozak
    i bakica je već sporije razumijevala svoje posjetitelje.
    slomljeni kuk (a samo joj se noga izvrnula na pločniku)
    i operacija zahtijevali su strogo mirovanje.
    bakica je iz dana u dan venula i umrla potpuno zdrava.
    ona je najbolji primjer za tvoju teoriju:
    pokret nas čini živima.
    čak je i moj pok. svekar znao reći:
    ostavi me da ne radim ništa tri dana
    i ja ću umrijeti kao biljka.
    rad i pokret su najbolje gorivo za opiranje starosti.
    ili, moja mama, koja nakon operacije kralježnice svaki
    dan radi vježbe: da to ne radi, operacija kao sama ništa ne bi značila.
    moving!!! moving!!!

    avatar

    04.09.2008. (13:17)    -   -   -   -  

  • More ljubavi

    Kao vječiti pješak sretan sam svaki puta kada izađemo iz kuće. Umjesto da se držim za volan i ljutim što sam u koloni ili ne mogu nači parking uživam u svakom koraku držeči Dragu za ruku. More i morski zrak, svakodnevni rad na moru najbolji su afrodizijak. Draga je pak jednu sobu pretvorila u svoju teretanu. Zapustiti tijelo iz čiste lijenosti najgori je zločin prema samome sebi.
    U usporedbi tijela i automobila potpuno si u pravu. I sam to znam reči svojim prijateljima upravo na takav način.
    Pozdrav u ime oboje

    avatar

    04.09.2008. (14:30)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Neprekidno trčkaram ..i stalno sam u nekakvom kretanju. U razredu ne sjedim više od pet minuta na početku dok upišem sat , a doma sam stalno na nogama, osim naravno , vrijeme provedeno pred računalom ..pa ipak mi se čini da je to sve neučinkovito ... to nisu ciljani pokreti kojima djelujem na neke mišiće posebno.
    Mislim da bih morala početi ozbiljno razmišljati o žestokoj tjelovježbi jer ću zaista zakržljati , a nikada nisam bila od onih škripavih i nespretnih ..
    Osmijeh i pozdrav , Dinajo!

    avatar

    04.09.2008. (15:06)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    Draga Dinajo lijepo i poučno.
    Kao i uvijek.

    I ako sam nedavno 50-tu, ne da sam pokretna, već, čini mi se TIJELO MUČIM više nego što bih trebala, zbog nekih drugih boljkica ...

    Lijepo te pozdravljam, još ljepše ovo krasno rujansko veče ti želim.

    avatar

    04.09.2008. (18:54)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Dinajo ostavljam ti osmijeh, uvijek volim svratiti.

    avatar

    04.09.2008. (19:06)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Vjerujem u pokret, evo mrdam prste...
    Jest, bolucka, al grozno je jugo a po jugu svakog normalnog Dalmoša sve boli.

    avatar

    04.09.2008. (19:32)    -   -   -   -  

  • viam inveniam

    Tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih.
    Zamislih se nad ovom istinom.

    Veliki osmijeh Ti šaljem:)

    avatar

    04.09.2008. (22:20)    -   -   -   -  

  • Destination Unknown

    čudesan je naš mozak, i kad funkcionira pod boli...ostavljam pozdrav: ;)

    avatar

    04.09.2008. (22:57)    -   -   -   -  

  • duh jedinstva

    Opet si impresivno opisala bol, pokrete, energiju tijela. Upravo oni sitni pokreti koji su nas chinili djetetom vazhni su za nas da ochuvamo i psihichko i fizichko zdravlje. Logichno je da se chovjek razboli ako odbija zhivjeti na nachin kako mu njegova iskonska priroda i/ili njegova istinska osobnost nalazhe. Ako odbija upoznati/spoznati sebbe. Pa nedostatak zadovoljenja najdubljih potreba pokushava nadoknaditi gotovo iskljuchivo kao potroshach i/ili poduzetnnk. Kupujuchi auta, nekretnine, vrtechi lovu... O tome mu pochne ovisiti zhivot jer je prestao "skakutati, trchati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. /a od sreche?/ Oprostivshi se od djetinjstva mi krechemo putem neke lazhne sigurnosti. Sputavajuchi sve instikte u sebi, punimo mozak praktichnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previshe, te, chisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas chinili djetetom". Ali to tako ne mora biti. Budjenjem djeteta u nama i budjenjem djechje revolucije uma...mozhemo na kraju balade...ulaskom u novo doba...suzbiti kolektivnu bol. Osmijeh :))

    avatar

    05.09.2008. (00:07)    -   -   -   -  

  • ...i pad je let...

    Uživam čitajuući tvoje postove...

    Jako su poučni...

    Osmijeh ti ostavljam... :-))

    avatar

    05.09.2008. (00:34)    -   -   -   -  

  • moji dani i noći

    Draga moja virtualna prijateljice, želim te pozdraviti i poželjeti lijepe snove. Ti podučavaš i potičeš...U sve unosiš svoju ljubav, poeziju... Uvijek si sviježa i nova. Jedinstvenim i originalnim načinom prenosiš svoje znanje i
    iskustva. Uvijek ti se radujem.

    avatar

    05.09.2008. (00:49)    -   -   -   -  

  • Najbrži automobili

    A ko smi mislit šta nas čeka sutra. Pravit ću se da je to daleko još, da još puno moran ić!
    A kad dođe vrime, pravit ću se da je to "normalno" - najradije bi se smija.....
    Kako se potrefilo, da i EuroSmijeh ima sličnu temu - mozak! Pozzz.........

    avatar

    13.09.2008. (15:03)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...