Frida Kahlo, rođena Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon je crtala svoju bol. Bilo joj je tek sedamnaest godina kad doživljava autobusnu nesreću koja će je gotovo usmrtiti – metalna šipka probola ju je do podnožja trbuha, slomivši joj kičmu, rebra i nogu.
Sama je izjavila: "Slikam svoju vlastitu stvarnost, jedina stvar koju znam jest ta da slikam jer moram, a slikam štogod mi prođe kroz glavu, ne obazirući se na išta drugo..."
Ova čudesna žena je svakodnevno bila u susretu sa smrću, propatila je zbog posljedica one tragične autobusne nesreće, uzimala je strahovite doze lijekova, puno je pila, pušila je marihuanu, a sve to kako bi zaboravila na bolove. Odnos Meksikanaca sa smrću takav je da, otvara vrata postojanju. Što će reći da niti za Fridu smrt nije bila onakva kako se, naprimjer, doživljava u Europi, gdje označava kraj nečega, već početak nečega, a njoj je proritet bilo živjeti jer nikada nije bila sigurna hoće li se sljedećeg dana probuditi.
Bol je sindrom koji nas često odvede liječniku, ali prije nego odemo liječniku trebali bi si postaviti pitanje:
Što me uistinu boli?
Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i očekujemo od njega pomoć.
Liječnik nam pomaže prepisujući ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo:
Što su za mene križa?
Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u mom tijelu.
Pitanje:
"Zašto me bole križa?" ostaje često bez pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom u tijelu.
Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg se izljeva lava i teče prema nogama.
Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa?
Ne, ona nastaje u mojoj glavi.
Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja.
Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju obavljati svoju djelatnost.
Moram pokušati spriječiti daljnje odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice. Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići.
Zašto me mišići bole pri pokretu?
Ponavljam pokret i ubod nožem se ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno. Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom tijelu.
Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje.
Toplina koju sam osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj užarenosti.
Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju rastezati svoje udove.
To moji mišići probuđeni mojim ritmom pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje. Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na njemu raditi.
To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno funkcioniranje kompletne osobe.
Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo lice jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira središta motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu.
Mozak i tijelo misle i djeluju zajedno.
Senzomotorička amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si postavljati pitanja.
Što nedostaje u obimu moga pokreta?
Šta je krivo u mom držanju?
Zašto nisam nikad razmišljala o načinu mog sjedenja, stajanja, hodanja?
U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija skučene.
Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku bolova.
Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje, svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli.
Neko vrijeme nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava.
Tada ih možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako nestaje.
To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu.
Tako dolazi do dijagnoze "kronični bolovi lokomotornog aparata" ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam.
Tablete protiv bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava tortura.
Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg nemara.
Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o njima.
Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno šta trebam promjeniti?
Da bi mi to postalo jasno, moram nešto novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi dijalog sa sobom samim, potrebno je sebi samom postavljati pitanja.
Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica?
Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob?
Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela?
To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka, u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog znanja, leži u nama samima.
Post je objavljen 05.09.2008. u 05:05 sati.