Što je peta dimenzija?
Gdje je ostao raj?
U pričama, u vjerovanju ili samo u želji da nismo konačni.
Što je univerzum?
Ni on nije više ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom je davno zamjenjena novom dinamičnom koncepcijom prostora.
Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća je Edwin Hubble otkrio i dokazao da se univerzum širi, velikom brzinom izazvanom nekom neshvatljivom snagom. Bio je heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek verovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, da je ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo nego neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija kao znanost se počela razvijati, stvarane su uvijek nove i nove karte kosmosa.
Tako smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovječanstva, koja je stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa i pri tome se izgubila u prostoru.
Sva mjesta u tom kosmosu su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi smo dio tog prostora, koji svojim postojanjem stvaramo, i dio njegovog vremena, koje nastaje našom dinamikom i ritmom življenja.
Četvrti put
Početkom 20-og stoljeća događale su se velike promjene u znanosti i u doživljavanju prirode. Već je 1895 George Wells u romanu
"Vremenski stroj" napisao:
" Očito je da svako čvrsto tijelo ima širenje u četiri dimenzije, duljinu, širinu, visinu i trajanje. Ali zbog ljudske nemogućnosti takvog doživljaja, mi smo spremni to i ne primjetiti."
Dakle, to je napisano 10. godina prije Einsteinovog prvog teksta o teoriji relativiteta, sjedinjavanja mase i energije i dokazivanja postojanja četvrte dimenzije.
Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime prostor- vrijeme, koja, ustvari, znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum, nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca.
No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati nova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora, koja više nije imala mjesta u Euklidovoj geometriji ravnih ploha.
Taj novi prostor je već tada nazvan hiperprostorom. Nedokazan, taj prostor je u tom vremenu više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike. Pružao je mogućnosti maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. Prostor sam postaje karakteristika bitka, bitak sam. Tu se nije radilo samo o dodatnoj dimenziji vremena, nego i o nekim, mogućim daljnjim dimenzijama prostora.
Početkom 19-og stoljeća je matematičar Friedrich Gauss, osnivač nove geometrije, počeo razmišljati o prostoru sa četiri i više dimenzija. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam.
Filozofi, uvijek prisutni kod stvaranja neke nove slike svijeta, su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove, još nedokazane teorije o višedimenzionalnosti prostora.
Prvi filozof hiperprostora je bio Englez Charles Hinton. On je predavao matematiku na američkom univerzitetu Princenton, ali pored toga se rado bavio i mistikom u kojo je tražio spiritualni pristup četvrtoj dimenziji.
Tako je 1888. godine konstruirao sustav kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sistema su činili poredani šareno obojeni panjevi, koje je trebalo pažljivo gledati. Na taj način je trebalo doći do razbijanja, nekih ograničenih elemenata osobnosti u glavi i stvaranja prostora za svjesnost i spoznaju četvrte dimenzije.
Hinton je sanjao o stvaranju četvorodimenzionalnog sustava razmišljanja u tehnici, znanosti i umjetnosti. Pri tome je inspiraciju našao u Platonovim ljudima iz pećine, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života izvan pećine.
Za Hintona, smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti, koja je u biti četverodimenzionalna. Ulaskom u svijet te dimenzije, doživjeli bi Platonov svijet ideja.
Hinton nije uspio ostvariti i osmisliti sustav četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ostavio tragove za daljnji razvoj filozofije hiperprostora.
Poslije njega se u djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije.
Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost. Kao da se osjeća eho srednjevjekovnog kršćanskog raja u Ouspenskovoj viziji četvrte dimenzije. Obećanje, samo izabranima, boljeg svijeta, kompletnog doživljaja, višeg intelekta. Početak 20-og stoljeća je,ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja, novom, znanstvenom terminologijom.
Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam.
Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali i objašnjavali. Umjetnici, koji su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu, inspirirani novom geometrijom prostora, našli su u četvrtoj dimenziji mogućnost njegove, nove, figuriracije.
U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje.
Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva u literaturi i slikarstvu.
Svijet fizike relativiteta i svijet umjetnosti, literature i filozofije je povezala nova geometrija prostora, u kojoj više nije bilo ravnih ploha i kopiranja onoga što oko vidi. Nova geometrija je davala mogućnost predstavljanja zakrivljenosti prostora, izazvnog lomljenjem svijetla gravitacijom u vremenu.
Peta dimenzija
Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.
Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one još uvijek obično objašnjavane u fizici.
Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.
Do tada su pored gravitacije i elektromagnetizma otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije. To su četiri osnovne prirodne sile koje stvaraju i održavaju univerzum, ali se ne daju ujediniti.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?
Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. Pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još manji svijet stringsa, ali nemaju još uvijek reaktor kojim bi mogli mjeriti i dokazati njihovo postojanje.
No ti novi fizičari hiperprostora "Hyperspace" Physiker kažu, svjet je mjerljiv i blizak spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak jedanaestodimenzionalna, sedamnaetsidimenzionalna..... multidimenzionalna.
Pri tome, materija gubi samostalnost i postaje kao i energija, sekundarni produkt substance prostora, a znanstvenici otkrivaju uvijek nove dimenzije i broj se iz dana u dan povečava.
Fizičari su u potrazi za teorijom ujedinjenja svih sila, u kojoj bi, titranje mikročestica opisivalo i dokazivalo skrivenost dimenzija. Po toj teoriji objekti nisu u vremenu i prostoru, nego sam prostor- vrijeme. Čestice, dakle svi mi smo uzorci jednog multidimenzionalnog prostor- vremena kojeg ne možemo vidjeti, ali svojim postojanjem stvaramo.
Danas je uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, završeno. Prostor je postao jedina, primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor su energetska polja puna vibracionih manifestacija energije koja ga stvara.
Materija kao, nekad priznato, čvrsto tijelo ne postoji više, pa tako objašnjeno, čovječje tijelo postaje, zbroj bezbrojnih energetskih polja, punih titraja energije.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja konstante ograničenosti i relativiteta u samom mišljenu o pojmovima. Našu predstavu stvarnosti je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu. Zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola i mi smo spremni naše objašnjenje stvarnosti držati za jedino ispravno, održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izolirani objekti, uzrok i djelovanje.
U modernoj fizici se univerzum pokazuje kao dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, nas, a time se utjecaj fizike proširio izvan granica tehnike u naš način mišljenja, u kulturu i doveo do osnovne promjene pogleda na svijet oko nas i promjene našeg odnosa prema univerzumu, prema nama samima.
Prihvatimo li tu novu paradigmu, prihvatit ćemo i novi sustav razmišljanja, koji ne podnosi statička stanja.
On razlaže sve prirodne procese kroz ritam i dinamiku, dakle kroz pokret. Shvatimo li tu dinamiku života u kojoj je ljudsko tijelo dinamički sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže dinamičkoj ravnoteži, tada nećemo nikada biti pasivan promatrač procesa zdravlja i ozdravljenja.
Svi dinamički procesi unutar našeg tijela, njegovo neprekidno gibanje uključuje i neprekidnu aktivnost mišićnog sistema. Rad na i sa mišićima tijela omogućava idealno stvaranje neophodne fiziološke i psihičke ravnoteže, jer se preko mišića djeluje i na živčani sustav, vezivno tkivo i kožu.
Mišići su sjedinjeni u cjelinu tijela i najlakše je preko njih spoznati našu unutarnju dinamiku. Oni često reflektiraju i duboko skrivene poremećaje ravnoteže organizma.
Tu je pokret, kinetička energija u svom nastajanju i trajanju, najvažniji faktor za ponovno uspostavljanje ravnoteže, a lakoća pokreta je uvjetovana prirodnim ritmom koji treba spoznati i oblikovati nove prostore za nove integracije i nove spoznaje.
Jedino što se ne smije je, ne smijemo se zaustaviti.
Na kraju, govorimo li o promjeni paradigme u zanost i ne smijemo zaboraviti niti biologiju.
ZNANOST o živim bićima upravo sada doživljava svoju revoluciju. Objašnjavanje procesa spoznaje, povezano sa slikom ssustava najvažnijih životnih procesa svih živih bića, a time i čovjeka također mijenja našu tradicionalnu sliku svijeta.
Dva poznata neurobiologa, Humberto Maturana i Francisco Varela su prvi puta u jednoj razumljivoj formi pisali o tim prozesima u knjizi "El arbol del concocimineto", / " Drvo spoznaje"/.
Čitajući tu knjigu postaje nam jasno da je stari zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa.
Mi, svi zajedno stvaramo ovaj svijet procesom spoznaje. Među stoljećima postavljanim kriterijima, šta živo biće čini živućim, oni izdvajaju kriterij samoorganizacije ili kako je H. Maturana naziva autopoietska organizacija. Izvedenica iz dvije grčke riječi, autos= sebe i poiein= stvarati, objašnjava da ta organizacija u živim bićima postoji već na nivou stanice.
Sama stanica u svom metabolizmu posjeduje vlastitu dinamiku i ritam. To je najvažniji kriterij, koji glasi:
"živa bića su proizvod izrastao iz dinamičkih procesa autopoiese, samoorganizacije na stanićnoj razini. Živa bića sama sebe ostvaruju i specificiraju."
Život i zdravlje nije pasivno stanje ljudskoga tijela. Postojati i činiti stoje neprekidno u uzajamnoj vezi i odnosu, oni međusobno surađuju i toleriraju se.
Čovjek je dio prirode, on stvarajući sebe stvara i razvija prirodu. Pošto spadamo u samostvarajuća bića, spoznajmo to svijesno i razvijajmo svjesnošću nove mogućnosti, njegujmo svoje umijeće svakodnevnih pokreta.
Tijelo i pokret su energetska polja puna energije i njene dinamike, dakle, tijelo i pokret su nedjeljivi, oni su jedno, oni su titrajuća manifestacija, naše, životne energije i pokazatelj našeg postojanja u prostor- vremenu.
|
