Ona i On u vrtlogu zadnjeg ljetnog dana !
Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?
Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.
Bila je žedna, a
uokolo nje mrak pod
rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana i
strah u treperavom srcu.
Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce,
a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a
svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a
budili su je krici trenutka.
Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.
Na rubu svijesti začu glas istine:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Oko nje mrak, a
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a
Ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.
Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori toplinom.
Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana........
Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli Ona
gledajući laste kako odlaze.
Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.
Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.
Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova.
Orionovo sazvježđe
prosu zlaćanu prašinu,
Jakobove ljestve,
trag treprave sreće
među jastucima i
Oni utonuše u san.
Netko pokuca na njen prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.
Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da ovo svitanje
bude svitanje spasenja.
|
