"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "
studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.
A kada počinje starost?
Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?
U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezana uz Sfingu i Edipa:
"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta."
Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.
Osjećaj boli je ponekad naša jedina veza sa nekim zaboravljenim dijelovima tijela. Bol je neugoda, alarmni uređaj, pokazatelj da se nešto ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba riješiti, nešto što treba pobijediti.
Akutna bol je, obično, reakcija našeg živčanog sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu.
Tu je bol u funkciji tijela. Shvatimo je kao govor tijela, kao upozorenje da se u tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto" ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u kronične boli.
Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti pogođene osobe.
Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane kostobolja. Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam postavlja, je reumatizam.
Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje je simptomatski, ovisno o tegobama.
Tako pomiren sa činjenicom "neizlječivosti", čovjek često određuje sam sebi i terapiju. Guta tablete protiv bolova i prestaje se pravilno pokretati.
Krug njegovog "neznanja" se zatvara.
Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne odstranjuju njen uzrok. Uzrok takozvane "kostobolje" je skriven u poremećenoj harmoniji tijela.
Geometrija prostora zglobova više nije u ravnoteži, narušava se, a da ne dođe do potpunog urušavanja, mišići se napinju održavajući tu sada već pomalo nestabilnu konstrukciju.
Tu vrstu bolova ja u mom radu s pacijentima nazivam suzama tijela i pokušavam ih uvesti na put "vječnono trojstvo svakodnevice", put na kojem će misaonim slikama osvijestiti i osmisliti geometriju tijela i pokreta.
Osjećanje osjećaja boli je fenomen našeg utjelovljenog uma, koji uvjetuje, skoro, sve druge psihičke i fizičke promjene u tijelu. Taj neugodan osjećaj je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod imenom sindrom boli ali, ponavljam, tablete, injekcije, različite pomade suzbijaju samo posljedicu, a ne uzrok.
Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo za bol. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli.
Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo.
Bol je, kao pojam, postala dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao filozofska qualia.
Fenomenologija uma je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo osjećaj.
Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo:
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia.
Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj osjećanja osjećaja o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj tjelesne boli kojoj nismo pronašli uzrok.
Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.
Kad tako govorim o boli isključujem pri tome njenu fizikalnu i kemijsku kakvoću. Po toj definiciji, bol postaje ipso facto bol, to jest, bol sama po sebi.
Bol tako izosječanja osjećaja postaje moje svjesno spoznatljivo emocionalno stanje.
Taj dobro poznati, ali često nepodnošljivi, osjećaj postaje dominantan i upravlja svim našim raspoloženjima:
gubimo apetit,
postajemo razdražljivi, agresivni
ili potpuno apatični, šutljivi
što na koncu, može završiti depresivnim stanjem duha.
Sutra ću vam pisati o
"MISAONOJ SLICI BOLI"
Post je objavljen 02.09.2008. u 05:30 sati.