O sreći i ljudima
U Platonovoj špilji žive ljudi koji promatraju samo sjene stvarnosti, naziru život ne sluteći njegovu ljepotu jer ne sudjeluju u njemu. Oni nikada nisu vidjeli zvijezde i ne znaju da su ideje, one čudesne iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma misaono- osjetilno-osjećajnog u nama naš putokaz u životu. Osvjetljene suncem našeg bića te treperave oči našega uma nam osvjetljavaju put ka sreći.
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svijetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
A.B. Šimić
Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali božansko, nalazi izvan nas. Slutili smo to nešto čudesno i lijepo negdje daleko u beskraju kraljevstva nebeskog. To, našom zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno, je u nama budilo čuđenje, ali i žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim.
Tragedija našeg postojanja se nastavlja i danas. Zbog egzistencijalnih strahova mi u sebi nesvjesno ubijamo čuđenje i žudnju, te čudesne osjećaje emocionalne zrelosti. Osmišljavanjem života smo se sveli na ideologiju materijalizma, dok nas istovremeno kraljica znanosti uči da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma.
Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas?
Naravno da možemo ako povjerujemo da se to "nešto do sada za nas nedohvatno", ona nadnaravna, božanska snaga, krije u nama samima.
Osjećam, dakle postojim.
Osjetimo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše, okna kroz koja možemo sami sebe vidjeti, čuti, omirisati.
Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše ostaju slike koje pamtimo.
Promjenimo pravac gledanja, usmjerimo oči u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Zagrlimo pogledom trag svijetlosti. Otvorimo oči širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja.
U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu nam se možda, iz jednog zamagljenog zrcala, smješe zagrljeni Kairos, bog sretnog trentka i boginja Fortuna.
Kroz okna naše duše struji svježina života i budi čuđenje i žudnju u nama, te davno zaboravljene osjećaje. Pogledajmo bolje iz odmagljenog zrcala nam se uistinu smiješe Kairos i Fortuna.
Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz prizmu univerzuma osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima.
Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao sjećanje u galeriji naših osjećajnih slika.
Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima.
Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode se kriju sretni trenutci našeg postojanja.
Mom dragom poočimu, čovjeku koji me je naučio da Rusija ne graniči sa Francuskom, čovjeku koji me je uveo u čudesni svijet dobre literature, čovjeku koji je bdio nad mojim djevojaštvom, mom dragom vječnom prijatelju DARKU SMILJANIĆU s puno ljubavi za rođendan.
|
