Filozofija sreće i smijeha
Budi sretna!
tvoja mama
napisano velikim slovima na prvoj stranici mog dječjeg, već požutjelog, SPOMENARA.
Dali je to bila želja ili zapovjed? upitah se nekoliko godina kasnije, u vremenu poezije i oluje ruža u mom još nezrelom srcu.
Danas to osjećam kao dužnost, kao obavezu prema životu i prema onima koje volim i koji mene vole.
Biti sretan!
To je obaveza prema sebi i svijetu u kojem živimo.
Zato živimo, zato bi trebali živjeti, zato bi trebali učiti sretno živjeti, a život nas često uvlači u drugu igru, određuje moral, piše zakone i zapovijedi, sputava strasti, ledi srce, guši smijeh
pa mi često ne osjećamo čudesnu igru svjetla i tame ni ples leptira ni trepravost sna,
sna iz kojeg smo izrasli.
Čovek je dobar,
on je u dubini duše
samo dobar,
a sretan?
Sretan čovjek igra igru svjetla i tame,
on treperi plesom leptira
i voli.
Sretan čovjek voli sebe i cijeli svijet.
Budi sretan!
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Biti sretan, to je obaveza, moja, tvoja, njegova, njena.
Voli, jer LJUBAV
prašta,
voli jer LJUBAV
grije,
voli jer LJUBAV
hrani,
i onda nije važno
jede li se kruh ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda se sjedinjuju tijelo, duša i
svijet.
Da, onda je život Sreća, a
Sreća život znači.
Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Merkur, bog trgovine zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo.
Budi uvijek djete veselja i sreće
jer što više rasteš
i brige su veće
tvoj deda
Piše na drugoj stranici mog dječjeg Spomenara.
Fenomenologija umnoga u nama je izrasla iz učenja o duši materije i mi slijedeći novorođene sanjare njome možemo prodrijeti u najdublja iskustva svijesti, zaustavljati se na granici svijesnog i nesvjesnog, doticati ono još nespoznato i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, otvarati beskrajnu perspektivu našeg postojanja, perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove oblike, nijanse i tonove.
Fenomenologija je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti.
Ona nam otvara vrata naše podsvjesti iza kojih se kriju sve nespoznate pojavnosti u našim tijelima. Nad tim skrivenim vratima bdije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost.
Ponekada mi se čini da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života. U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo:
"Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: "Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život."
Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli.
A mi se smješimo i njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi.
Kakav je to smijeh u nama?
Možda je to doista Zarathustrin smijeh:
"Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama!
Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg!
Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći?
Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo?
A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. –
Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega!
O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti.
Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!"
Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide.
Takvi ljudi me podsjećaju na "Idiota".
"Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti."
F.M. Dostojevski, Idiot
Smijeh je ikonografija sreće, ali i put ka rađanju tog čudesnog osjećaja u nama. Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo ono samo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi.
To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg mudroga "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno, ono zatomljeno, ono neodživljeno veselo ništa u sebi.
Doživjeti to veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela i tada shvatimo da je dan u kojem se nikome nismo nasmiješili uistinu izgubljen dan.
Smijmo se ljudi, ali smijmo se od srca jer smijeh nije samo ikonografija sreće, smijeh od srca je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude slobodan i SRETAN.
|
