Sjetih se Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Pacioli iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju:
"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi dirala prsta ruku i nogu"
Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako učinio matematički nemoguće mogućim. On je pokretom kvadrirao kružnicu.
Zamišljam da sam Leonardov čovjek i da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi.
Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma. Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide.
"Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlaćanu spiralu zlatnoga reza u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija.
To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice.
Da nebi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom.
Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom.
Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Tijelo je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh.
Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom.
"Osjećam osjećaj" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom.
Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju.
Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže.
Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni.
Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime.
Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove.
Da sada znam što je Tin Ujević osjećao kada je pisao
HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
Ja, moje tijelo i svijet u kojem živimo, to vječno trojstvo svakodnevice, viđeno mojim unutarnjim očima, osluškivano mojim unutarnjim ušima, osjećano treptajima srca, naslućeno u trenutku, ovom treptaju oka postajemo nedjeljiva cjelina, sklad postojanja, središte misaono, osjetilno, osjećajnog univerzuma.
Post je objavljen 01.09.2008. u 04:54 sati.