Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Epitaf prijatelju za rođendan...



Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.





Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života.
Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.

Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u titravom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

Dijana Jelčić




Post je objavljen 08.12.2016. u 07:47 sati.