Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.