dinajina sjećanja

subota, 30.09.2017.

Umijeće vremena...





Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim metaforiku nedohvatljivog entiteta životnosti, nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...

Promjenjivost ubrizgana u tišinu. Tajnstveno bezglasje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara.

Nezaustavljiva nepovratnost njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.

U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama okus trenutka, kap opijajućeg nektara… Na koži neponovljivost osjećaja, neobnavljajuća, a postojeća tankoćutnost dlanova… tajanstvena arhitektura zagrljaja, njena nerazrušivost… misteriozna snagu krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…

U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… panta rei… ne možemo zaroniti u istu nju… vjerujem u tu istinu… usrećuje me neizvjesnost, raduje iznenađujuća stvarnost, oplemenju novonastala istost ljepote.

Ti i ja u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti, vječni u nestajućoj i nastajućoj zbilji… Magija istovremenosti, postojanja i tu i tamo... zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… a uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.

Dijana Jelčić


Oznake: umijeće vremena
- 08:28 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 29.09.2017.

Prividi putokaza...




Misaone slike, oslikana apstrakcija znakova na rondou sudbine… bila sam neodlučna pred smjernicama koje su vodile ka plavim daljinama… onima koje oduvjek sanjah…

Put je cilj… začuh glas mudrosti… trajno je tek ono bezimeno obličje koje dobija značenje, snagu, ljepotu spontanim činom svjesti… živuće osjećanje izrasta iz svakodnevnih izazova… doživi ih kao kontemplaciju… pretoči u vizije i slike… pohrani u škrinju pamćenja…

Razumjeh, bitno je neobavezivanje, rast i dozrijevanje kroz pojavnosti nutrine… njihovo razvijanje u organsko tkivo… u samospoznaju i osjećajnu osjetilnost…

Skupih poderotine tugaljivih uspomena i zakoračih u jedno veliko ništa. Nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive težine na libri psihe lutah bespućem nepostojanja… zaustavljah se na postajama obasjanim nedorečenim istinama… neizrečenim molitvama… neotpjevanim elegijama… slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja u ostvarenje nedosanjanog sna… osluškivala šum pješanih oluja… njihovo kovitlanje u mislima… utihnule su zornice kojima pozdravljah svitanja prve mladosti… ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe same.

A ti?... dolazio si mi u susret… izronio si iz maglovite budućnosti… iz sanjanih daljina. Osjetih, godinama smo se skrivali jedno od drugoga u tmini željenog zaborava.

Na prozor je sletila ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.

To je ljubav pomislih. Nasmiješio si se. Proustova knjiga je ležala otvorena na radnom stolu.

Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost ove smisaonosti koju stvaramo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća.. šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Tko se oprosti sa prošlošću taj spoznaje moć sadašnjeg trenutka… zaustavih vrtlog sjećanja... osjetih bujanje bezimenog osjećaja. Dogodio se kontemplativni čin trenutka, otapanje ledenice podsvjesti…

Uoronih u odaju ogleda i odjeka... odživjeh vrhunac samoće i osjećjući sebe i osjetih tebe...

Danas s tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem... živimo u metaverzumu... tu nestvarno stvarni sanjamo život i živimo san.

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.



slike.. Joan Miro

Oznake: putokazi, Joan Miro
- 07:27 - Komentari (29) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.09.2017.

Jesmo li uistinu nestvarno stvarni???



Enes vjeruje da jesmo...

Najnoviji stihovi Dijane Jelčić zaista su nestvarno stvarni. Oni će takvima ostati i kada više ne bude ruke koja ih je stvarala, učinivši ih jednako vidljivim i stvarnom i nestvarnom svijetu.
Rekla bi Dijana:

... Postojimo tamo
gdje sve prestaje...

Pročitavši ovaj stih, sve me moje svakodnevne misli i brige načas napustiše jer mi se stih učini starijim od uma i ljudske duše. Na jednom se, od ovoga stiha sam sebi oćutjeh nekako vrijednijim. I ljudi mi postadoše ljepši. I drveće. I dan- bez obzira na maglu i kišu.

... I najsretniji dan
U životu smrtnih nesretnika
Prođe u jednom trenu...

Zapisao je već odavno Vergilije, misleći pri tom i na sebe sama, a Dijana mu u ovoj knjizi, sasvim nesvjesno, uzvraća:

... Živim trenutak
Kao da sljedeći neće ni doći...

Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?

Enes Kišević






Bezglasje svijetlosti...

Na hridi vjekuje hram,
sunčanik objavljuje
zoru.

Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetla traje,
neumorno.

Zvuk dolazi niotkuda,
iz pjeska, možda
iz tišine.

Širi se, šumi,
suzvučje mora i tišine
omamljuje.

Njedri se vječnost,
iz sedefa izranja
vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti
i tvoj glas.

Neka ljubav bude vatra u venama i voda na dlanovima, neka pali želje i gasi strahove.

Neka se odmara tišinom, pleše ritmom svitanja, zenita i sutona,
neka bude blaga moćnica u ljudskim životima.

Dijana Jelčić

Oznake: nestvarno stvarni
- 08:00 - Komentari (30) - Isprintaj - #

srijeda, 27.09.2017.

Solilokvij...




Vrtimo se u krug… širi se horizont… beskrajna pučina čežnji… a bujica prohujalih trenutaka tihuje u delti želja… kapi nestaju u dubinama ambisa… guta ih vrijeme… proždire ih bezdan… prohujalih trideset godina... osjećamo, nikada ne možemo zakoračiti u istu rijeku… panta rei se objavljuje istinom… u kovitlanju struna vječnosti nastajemo i nestajemo… rađamo li se u novom obličju sa istom srži?…

jesmo li već jednom bili?...

hoćemo li ponovo biti?...

Ti i ja u drugačijim odorama, drugačijim prostorima… u epohama koje pamtimo iz pročitanih knjiga, iz ljubavnih soneta… pamtimo li ili se sjećamo lutanja vilinskim šumama i gradovima omeđenim teškim zidovima...

Mnoge ideokinetičke slike žive u meni… vidim nas na obzoru svijesti… nas dolutale iz neke davne legende… nas u Homerskim pričama… na Platonovoj gozbi… u Danteovoj božanskoj komediji… u Joycevom uliksu…

Maštarije pretačem u štivo… pišem metajezikom… naslanjam se na već davno napisano… odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…

Sjećam se tvojih priča o razgovorima uz ognjište… bio si i ostao dijete iskona… volim slušati tvoj glas iz kojeg izranja snaga rodoslovlja… zatvaraš me u krug svih krugova… bez početka i bez kraja… s pričama koje su nas oduvijek hranile… budile nadahnuće… osjećam vrtloženje… začaranost postojanja u prostor- vremenu… nedjeljivost od Svemira…

Promatram sjaj zvijezda… ćutim bezgraničje postojanja u zbilji… dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili…

možda… mi pustolovi ljepotama... mi umom kozmopoliti, srcem vječni ljubavnici ljubavi... mi letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život...

Susreli smo se na titrajućoj struni sudbonosnog trenutka… šutnja se pretakala u tišinu… riječi su bile nepotrebne… sporazumijevali smo se pogledima... rijeka nevraćanka nas je primila u kap ovoga ovdje i ovoga sada…

Što ako sutra nikada ne dođe?

Nevažno pitanje... carpe diem...

Dijana Jelčić



Oznake: dogodilo se, događa se
- 08:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

utorak, 26.09.2017.

Praiskonska igra...






Dušo moja, ne igraj se sa Zlim. Bog voli igru i pjesmu. Bog te voli...

don Šimun Doljanin | Bitno.net





Ponekad se uzdižemo u nadosobne dimenzije... snagom nadzemaljskog vjerovanja ostvarujemo moć ovozemaljskog bivstvovanja... osjećam ljubav kao dar u ovitku bezgranične slobode... u lahorastoj stvarnosti zazivamo vječnost... bezvremeni smo... u vrtlogu vremena živimo bez obećanja... u kovitlanju sfera obznanjujemo ovozemaljske istine...

Ti i ja u vjetru koji pomiće zavjese tajni i odnosi nas u ekliptiku sunčane prostornosti... u prostranstva snovitih pejsaža… tamo gdje Mjesec srebrenim tragom ispisuje putokaze ka svitanju… bez kompasa osmišljava strane svijeta… osvijetljava okna životnog kotača u kojem nastajemo uvijek iznova… uvijek isti, a drugačiji.

Otkrivaš mi snagu biblijskih znanosti… slijevaš ih u rečenice, njima uokviruješ ljepotu ovoga sada… ćutim te kao pročelnika istina, dokazuješ naša trajanja u slijedu eonskih misterija… u zakonitostima svemira… u matematičkoj etici … u titrajima zlaćene spirale, u dokazu istosti nas i univerzuma… naše sudjelovanje u praiskonskoj igri… zasanjanoj na početku priče… u igrivosti svijeta... u božanskoj slobodi.

Zauvjek umreženi u igri Deus ludensa i Homo ludensa, lišeni smo želje za posjedovanjem.

Igramo je sretni…

Dijana Jelčić




slike posuđene s interneta.

Oznake: Deus ludens, homo ludens, igra
- 07:57 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.09.2017.

Anatomija ljubavi...



Bili smo u muzeju anđela. U tišini odaja anđeoski šapati... i glasovi pjesnika... kazivali su poeziju, a poezija nije samo pjesma... poezija je srž umjetnosti, srž ljepote, srž života... srž ljubavi... sjetih se ove davno napisane crtice...






U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto varljivih očiju neba, ispred mene se prosu put ka svitanju.

Izađoh iz noćne tmine i zakoračih u odaju svijetla i anđeoskih šapata. Vidjeh siluetu muške ljepote i zrcaljenje tuge u njegovim očima. Bio je to lik žene. Zastadoh na tren.

Suza, kap sna kapnu na njegov dlan. U kapi znoja probuđenog srca dva osmijeha. Više nisam bila samo ja, postadosmo on i ja.

Razbili smo tišinu noći, vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama,

a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.

U tragovima naših koraka,

tek naslućeno

jutro.

On i ja vidjesmo osmijeh neba, anđeosko zrcaljenje u zbilji.

Na horizontu, iza oblaka, veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima,
u našim očima ljubav.

Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.






Oznake: muzej anđela, anatomija ljubavi
- 07:47 - Komentari (38) - Isprintaj - #

subota, 23.09.2017.

Vrijeme Vage...



Harmonija, kći Aresa i Afrodite, utjelovljena skladnost vječnosti
rat i mir, zlo i dobro, dan i noć, jednakost cjeline. Jesen, zrelo grožđe
dolazeće krštenje, miris mladog vina.

U krošnji vremena objava smiraja.





Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih boja dolazeće ljepote. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o porijeklu. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zlaćanoj zavjesi gledah stroboskopiju svjetla.

Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum zelene rijeke. vidjeh orgonski ples spoznaje. Osjetih protok vremena. U suzvučju romora vode i vjetra sonata sunoćju. Mirisima obranog grožđa i pokošene trave, sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.

Spavala si.
Sanjala sam.

U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Zagrlio si me. Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda. Vidokružje je zrcalilo san uramljen satenom noći. Brojali smo daleke zvjezde.

Sedam Atlasovih kčeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage. Rosata je najavila prepuknuće vremena. objavljivala sklad dolazećih trenutaka. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grli… u duši, u oazi mira i spokoja osjetih sigurnost… san pretočen u viziju stvarnosti…

Riječi iznjedrene iz utrobe svemira, riječi koje kaos pretvaraju u savršenstvo postojanja, riječi upisane u kori drva spoznaje, riječi koje u svim vokabularima svijeta imaju isto značenje…

Ti ljubavni obliče, osjećam ti disanje, šapnuo si.

Osjećam te kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.

Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova.

Tvoj bezglasni dodir, osmijeh tvojih usana, šapat tvoje tajne sluhom budi snove.

Naše nadmetanje metaforama su prekinuli tonovi jesenje sonate. Titrajima vremena se slijevala u zbilju.

Dijana Jelčić



Oznake: prvi dan jeseni, ekvinocij, harmonija, vrijeme Vage
- 06:46 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 22.09.2017.

Zaboravljena sjećanja...




Bila je mučenica koju sa zemlje i sa neba protjeraše zle namjere ostavivši je na plivajućem otoku, bila je rodilja u Oceanovom carstvu i majka zaborava u svijetu tmine. Leta je svojim kapima oslobođala duše od zemaljskih sjena i puštala ih kao anime candide u vječnost, spremne da urone u moć sadašnjeg trenutka.

Ponekada poželim utjeloviti legendu i opiti se tajnovitom rijekom, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti.

Ne želim više iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričinja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti.

Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja.

Na stazama nutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno.

Jedino Ljubav kao anima candida izranja iz Mnemozine uvijek kristalno jasna, opija nas, omamljuje i odnosi u novi doživljaj trenutka, u novu sonatu od snova. Jedino ljubav govori uvijek drugačijim jezikom, piše pjesme novim biserima, slaže uvijek nove misli i pretvara ih u uvijek novo, uvijek ljepše osjećanje osjećaja, oživljava zaboravljena sjećanja.

Dijana Jelčić



slike Freeydoom Rasoulli



Oznake: Mnemozina, letač
- 08:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.09.2017.

Prijateljstvo je to...



Djelili smo gimnazijske i studentske dane... na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka... isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja... umrežavali razgovori... pretakali u sjećanja... pamtim sva naša previranja... te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza tuge i radosti... zajedno smo prolazili Scile i Harbde... mi i oni... četvorka je zajedno savladala životne moreuze... a bilo ih je... da, gomilale su nepravde, koje možda i nisu bile neporavde... odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama... slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji... čuli smo glasove nutrine... bezriječne vapaje strahova koji možda i nisu bili strahovi...

Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko... bili su uvijek uz nas... daljina nije izbrisala prisnost... dugi telefonski razgovori... telefon je zazvonio onda kada je glas prijatelja bio zadnji tračak umirućeg Sunca... kotrljalo se vrijeme... nestajali su novci u eteru... i to nam nije bilo važno...

Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama... prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi donijeli miris lavande i mandarina...

Nasmijavali su nas kada smo stajali na rubu bezdana... pjevali su nam ljubavne balade kada smo stajali na vratima smrti...

prijateljstvo je to... ljubav i život u ovitku sreće...

Dijana Jelčić

Oznake: prijateljstvo je to
- 08:38 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 20.09.2017.

Pjesma o biseru...



Listam antologiju gnoze, uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma. Tajnovita poema "Grom" me podsjeća na majku mudrosti, na stvoriteljicu znanja, na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život.

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."



Vizija žene odjevene u bisernu odoru me poziva na putovanje pejsažima duše. Odvodi me u kristalni dvorac kraljice svjetlosti, otvara mi vrata mudrosti i provodi me labirintom zrcala u kojem prepoznajem sebe u trenutcima odluka, u onim sekundama kada sam, slijedeći promjenu paradigmi u carstvu uma, mjenjala osjećanje osjećaja i pokušavala trezveno opisati geometriju qualije, onog inače nedodirljivog osjećaja u meni. Vidim svoje lice ali u njemu ne naslućujem odlučnost one žene koja je vjerovala da je pobijedila sve nerazumljivosti u sebi. Vidim svoje oči koje inače nikada ne mogu vidjeti iako njima gledam svijet. U pogledu svom susrećem onu nesigurnu djevojku koja je tražila ljubav u nedosežnim daljinama univerzuma.

Da, to je ostatak ostataka onog komadića djetinje sreće u meni, to je onaj komadić duše koji je ostao pošteđen od utjecaja prevrtljivosti uma koji u beskraju postojanja, uvijek traži samo dokazane i potvrđene činjenice.
Zaustavljam se u koridoru svijesti i pokušavam zaustaviti rijeku vremena, zaustaviti bujicu nadolazećih podataka i odživjeti još jednom onaj trenutak u kojem sam osjetila otvaranje sedefaste školjke i rađanje prvog bisera za niski koju godinama nosim omotanu oko srca, sakrivenu od očiju pohlepnih prodavača magle.

"Pjesma o biseru" je pronađena u spisima Nag Hammadi, poema koju nazivamo i Himnom duše. Stihovima osvješćujemo put između "bisera" i "gnoze", između ljubavi i znanja. Povratak iz svijeta ignorancije u kraljevstvo svjetlosti. Sretna šapućem stih o biseru.

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice
ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."


Ova vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana. Krije se u bajci Trnoružica. Uspavana ljepotica je metafora o duši zaspaloj u materijalnom svijetu, a poljupcem vraćenoj u svijet ljubavi.

U ovom gnostičkom trenutku osjećam, nisam uzaludno skrivala srce od prevaranata, tek znatieljnih ronioca za perlama u oceanu snova. Takvi bisere pretvaraju u prah zaborava.

Dijana Jelčić...



Oznake: poema Grom, pjesma o biseru
- 08:18 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 19.09.2017.

Gubitnica dobitnica...



Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.
Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u zbilji osjetila uzbuđenje… u pijesku vremena tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala tvoje ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnice sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…

Sjaj prohujalih dana se zrcali u suzama neba. Oplakuje li ono umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda. Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.

Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…

Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna…

Vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorljivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…

Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…

Sretan čovjek nikad nije sam... slavili smo ljubav i prijateljstvo... slavimo još uvijek...

Dijana Jelčić





Oznake: jesen je u meni, jednostavno ljubav
- 08:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2017.

Oksimoron našeg vremena...




Ima li istine u ovoj misli... ideali, paradoksi, oksimoroni... sve to povezujem sa ljepotom poezije... neskladnosti i proturiječnosti... divna poetska zbrka...
život tako jednostavan i lijep... najvrijednije što imamo, izginuti u borbi da bi ga očuvali... i ljubav u oksimoronu...
stih iz "Romeo i Julija".

"O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!"






Srce neumoljivo otkucava trenutke. Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine. U prostoru razuma osjećam gomilanje okusa, mirisa, boja i glasova. Život je usnula budnost, lucidan san, opozivost prolaznosti, obrisi neopozivih iluzija i poezija uspomena.

Iz uspomene dozivam bitak vremena, naša mahnitanja neotrovana svrsishodnošću.

Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti, naučila sam živa umirati kao školjka... umirala sam rađajući bisere osjećajnosti.

Još uvijek se igram tkivom sna, uspinjem se Johanssonovim paradoksom,



uzdižem Esherovim spiralnim ljestvama, utjelovljujem nemoguću mogućnost. Ti i ja postojimo gdje sve nestaje, beskončani u konačnosti, besmrtni u smrtnost, nerazumni robovi srca... ti i ja nestvano stvarni...

Jesmo li odrasli?
Nismo!

Živimo paradoks našeg vremena.

Dijana Jelčić






Oznake: oksimoro, paradoks, bitna nebitnost
- 07:37 - Komentari (44) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.09.2017.

Na izvoru tajne...



"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana.
Staza uspona od gnijezda do zvijezda."

Mak Dizdar


govorio si poeziju... bio je to poziv... koračajmo zajedno do kraja vremena...




Tišina… sparina odlazećeg ljeta… prisjećam se, stigli smo sa Suncem… čekali razotkrivanje tajne… ti i ja contra mundum… ti i ja u kukuljici trenutka… iza nas je ostao svijet neizrecivosti… ispred nas je svijet neizgovorljivosti… univerzum svjetla i sna… stajali smo u središtu zbilje… stojimo još uvijek... oko nas četiri okna… četiri strane svijeta… četiri putokaza… četiri esencije postojanja… peta ključa u nama… osjećam usklađenost misli i osjećanja… naš let iznad točke prividnog mira… jesen donosi poeziju kiše… ispire prašnjavi put ka ničemu iza kojeg se krije savršenstvo smiraja…





Promatram fotografiju, čujem zov davnina… iz srca prostora izvire vremenitost… uvija se oko nas blagošću dozrijevanja u želji… u trenutku raskošne spoznaje lakoće nastajanja I postojanja u zbilji… promatram tvoje lice… u očima sjaj novog svitanja… mlado jutro izranja iz tvog pogleda… slijeva se u zenit života… vječno ponavaljajuća ljepota… vjekujemo u srži vječnosti… ti I ja contra mundum… protiv ne talasanja, protiv jednoumlja, protiv spletki I kučina… protiv zavisti I ljubomore… protiv taštine…




Ne dozvoljavamo nikome da nam zamuti izvor svijesti… iz te tajnovite vrulje izvire svjetlost koja obasjava pučinu oceana I okna ka četverostranoj stvarnosti… a mi u sebi nosimo quintu esenciju… i uvijek iznova se

odlučujemo za ljubav…

Sve drugo se događa samo od sebe…

Dijana Jelčić...





(fotke... 16. 09. 1987. )... prolutah fotoalbumom i arhivom napisanog... uskovitlala se sjećanja... zatvorio se Krug svih krugova... Divan osjećaj...


Oznake: poezija uspomena daruje snovitost zbilji
- 07:17 - Komentari (44) - Isprintaj - #

subota, 16.09.2017.

Znaš li...




Znaš li da ljubav u sebi krije vrulju ljepote, da se u nju slijevaju opijati vremena, eliksiri života, boje žudnji, mirisi čežnji, okusi strasti i zvuci univerzuma.

Znaš li da sam u arboretumu želja prijateljevala sa labudima i cvjetovima limuna i mandarina, da sam se opijala okusima prastarih bajki i živjela u gradu sanjajućih knjiga.

Znaš li da ljubav u meni još uvijek budi sjećanja na one daleke zore u kojima su umjesto rose na laticama ruža iskrili kristali srca koje je preduhutrilo svitanje i s jutarnjom zvijezdom slijedilo ekliptiku sunca.

Znaš li da je srce tada bilo izvorom puteva ka poeziji drevnih oceana u kojoj je živjela tajnovita morska vila, spasiteljica naših duševnih sfera.

Znaš li da sjaj tvoje duše luta mojim stazama mrveći zvjezdani prah u strune na kojima, u krošnjama uspomena, sklada rapsodiju uvijek novih uzbuđenja.

Znaš li da se još uvijek branim od prastarih strahova, da onda prestrašena bježim u ružičnjak sna u kojem slušam valcer uspomena i živim dane prvih susreta.

Znaš li da tada dozvolim duši da na akordima srca odluta u bezvremenost, da odpliva u široke dubine oceana i odživi onu našu davnu priču o sireni i izgubljenom životolomcu.

U beskrajnim dubinama svijesti, u najudaljenijim kutovima duše još uvijek čujem onaj umilni pjev spasiteljice tvoga potonuća. Tada zaiskre kapljice u valovima beskraja, zatrepere melodijom oživjela srca i simfonijom novog sna. U jutrenjima, na obali spasenja, u zrncima pjeska vidim tek rođene bisere koji su nas branili od kradljivaca sreće. Koračam poznatim putevima kojima mnogi nikada nisu kročili, zaustavljam se na raskrižjima želja i dozvoljavam životu da mi odsvira neku davnu baladu o klošarima pod mostovima Seine kojima smo tada sretni poklanjali osmjehe.

Kada me obuzme plima ljepote, dozvoljavam skitnici vjetru da odnese moju životnu galiju u ocean samoće i tamo osluškujem umilni glas malene sirene, one mlade djevojke koja sam nekada bila, da opet doživim neku davnu bajku i da se bogata mirisima, bojama i zvukovima naših snova vratim pod koplja dnevne svjetlosti.

Znaš li da često poželim utjeloviti Mary Poppins, lebdjeti dalekim plavim prostranstvima i svijetu darovati sreću...

Znaš li?

Dijana Jelčić

Oznake: neka bude ljubav i sreća
- 07:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 15.09.2017.

Kocka je bačena...



Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili me znatiželjom, čuđenjem i žudnjom. Bila sam djete veselja i sreće ispunjena savršenstvom neobjašnjivog poriva ka nedovatnim plavim daljinama.

Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.

Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.
Lutala sam labirintom svjesnosti tražeći središte u kojem se krila istina, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Lepršala sam Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana da mi odsvira baladu postojanja u raju na zemlji.
Zaustavljala se na mostu iznad rijeke vremena i promatrala kako, brujeći zaborav, odlazi u nepovrat.
Prolazila sam pored raskošnih izloga u kojima su mi se smiješile želje bogatih žena, pozivale me u kušnju svjesnosti.

Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina, svjesna da njima ne bih uspjela povratiti narušeni sklad bića.
U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile stanjem koje nisam znala opisati.
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas. Sjedila sam za pisaćim stolom na kojem su se gomilale bilježnice pune tugaljivog izričaja, nutarnjeg tihovanja i neisplakanih suza. Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, šaptao mi je anđeo čuvar koji je bdio nad mojim besanim noćima.

Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se, u jednom sutonu. Na nebu dalekog djelića Europe su se rađale zvijezde.

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, neznaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, šapnuh odrazu mojih očiju u staklu okna prema jugu.

Alea iacta est!

Vratila sam se na mjesto zločina. Susreli smo se.
Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Pod snijegom procvjetaše mimoze.

Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.

U poljupcu se krio odgovor.

Dijana Jelčić... Dogodilo se davne 1986 te godine... ulomak neukorićene zbirke priča “Umijeće vremena” 1987- 2007.


Oznake: alea iacta est, Rubikon
- 07:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2017.

Korak u jedno veliko ništa...



Zaustavila se na obali oceana
zaboravljenih snova.
Veliko more zahukta sjećanjima,
a sunce prosu
svoje dlanove i
pomilova njeno tužno srce.

Ona snovima omamljena
zatvori oči,
umorno pruži ruke,
dotaknu sunčanu zraku i
koraknu u novi dan.






Ona osjeti treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvori oči. Stoji još uvijek na istoj obali. Miris novog sna se izmješa sa mirisom jeseni i ljepotom sunca. Na drugoj strani, u sjeni proteklih dana, vidje dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha joj još jednom zaustavi dah. Između njih se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.
Ona pogleda u sunce i šapnu:
Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge.
Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće.
Ona nastavi govoriti glasnije:
Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja.

Dječak očiju boje sna pogleda u nebo u isto ono sunce koje se ogledalo u njenim očima. Nepremostiva pučina među njima se uzburka. Njoj se pričini da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio njen glas sve snažniji.

Ona zajeca u vjetar:
Sjeti se dječaće. sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti.
Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe.
SJETI SE DJEČAĆE...

Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među njima. Strahovi se pojačaše. Ona je pogledom tražila dječaka očiju boje sna. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se nazirala razlomljena slika njene ljubavi. Riječ joj zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ona koraknu u to veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka kišom dok se sunčana zraka pretvarala u kristalni most ka onoj strani velike vode.

Došla si s buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem.

Stajali su na kristalnom mostu, osluškivali su utjehu mora, sreća je kapala s neba, a miris jeseni širio spokojstvo i najavljivao novo krštenje.

Dijana Jelčić.. jedna iz vremena tihog umiranja...




fotografije... Jasna Marcelić

Oznake: vrijeme tihog umiranja, novo krštenje
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 13.09.2017.

U izgnanstvu...



Molila sam pomilovanje za prognanicu koju osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.

U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna.

Daždila je ledena kiša u duši gubitnice i ledila srce odmetnice sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja.

Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života.

Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.

Zakoračih na kristalni most metaverzuma, na stanićje sjećanja nad Lettinom rijekom zaborava. Vidjeh zrcaljenje svijetova. Maglovitu prošlost, sjaj trenutka i naslućujuću budućnost. Zaustavih se na izvorištu vremena. Vidjeh plavi cvijet nezaborava, ljepotu utkanu u tišinu Kastalske vode.

Čovječe upoznaj sebe, Pitijin glas je odzvanjao budnost. Srce je zatitralo ritmom nedosanjanog sna. Na tvojoj ruci iskričava kap. Ubrao si cvijet i darovao mi trenutak. Oćutih smiraj vjetra sa visova orkanskih uspomena.

U mimohodu vječnosti vidjeh sve bitke, uspone i padove svijesti. Trenutak otpusta i oprosta je ostao. Letta je odnosila tugaljive slike u zaborav.


U tvojim očima se ogledala ljepota novog sna, staza satkana od lijepih privida... rekoh.

Put je cilj, šapnuo si.

Dijana Jelčić



slika... Salim Ljuma

Oznake: prognanica, izgnanstvo, cvijet
- 08:08 - Komentari (42) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2017.

Istoriječje sreće...



Zakoračili smo u doba smiraja.
Pehar sa izvora se nije razbio,
još uvijek me omamljuje nektar
tvoga govora i moć osmijeha.

Ljubav je to, tvrde mudraci.

Budi nas miris svitanja i cvrkut ptica,
iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica
zoblje zvijezde,
svjetlost odnosi lazur noći,
daruje spokoj budnosti.

U potpalublju pamćenja,
u arahnoidei uspomena
pohranjujemo stare vrijednosti.

Odustali smo od nedohvatne budućnosti, bio bi užas življenja u nedolazećem sutra.


Život je trenutak i ljubav
nemir tišine i mir tvoga glasa,
sada,
čujem ga bez čekanja
i sjećanja.

Volim tvoje jezične akrobacije,
zvuk asonanci,
pjev istih vokala,
poetiku rečenica,
tankoćutne tonove
naših razgovora.

Volim pjesničke epifore,
ponavljajuće, Kaštelanovo pojačavanje, ljepote sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...


Nestvarna je naša odaja,
prepuna plesa sunca i vode,
snova i tautologije sreće.

Ljubav je ljubav,
San je san,
Ti si ti…

Stvarna je odaja ogleda i odjeka
prepuna osmijeha,
utjelovljena u dnevnom sloganu

sretan život je sretan život.


Dijana Jelčić






Oznake: epifore, tautologija, sretan život
- 08:08 - Komentari (42) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.09.2017.

Vječni perfekt...



Često potražim raskoš cvijeća u kutku velegrada... i pronađem blagost zelenila u zrnu srca grada... volim tišinu te uzavrelosti u kojoj ključa život... osluškujem šapate neiskazivosti... leptiri razgovaraju o mirisima koji daruju snagu njihovoj nejakosti...

Vratili smo se na ove ulice ostavivši iza sebe puteve ucrtane u sjećanja... puteve kroz plodna polja skrivena u usjeklinama planinskih visova... prošlost u zamotuljku uspomena koje pohranismo u odsanjanim snovima...

Ne želim se vraćati u odživljeno... ali ne želim zaboraviti cvijetnjak ispred terase po kojem, u ljetnim svitanjima, koračah bosa... ne želim zaboraviti nježnost vlati trave i zrcaljenje sunca u suzama noći...

Život je ovdje, u trenutku budnosti... omamljuje novom ljepotom... osluškujem romor kiše... ljeto se bliži kraju... bljesak neba i grmljavina... čujem pomak vremena... prošlost slivena u trenutak spoznaje... pojavnost uma... i neizračunjivost razdaljine... brzina svjetlosti i brzina zvuka... različitosti utakne u ovo ovdje i ovo sada...na zidu otkucava vrijeme... odaja tišine se puni ritmom protočnosti.

I tvoj rođendan je već prošlosti... slavili smo... i nebo je slavilo s nama... munje i gromovi su, tebi u čast, skladali novu odu radosti... bilo je to raspuknuće žege... i dar isušenoj zemlji...

Opet pišem u perfektu... pokapam li pri tome prohujalu ljepotu?... ili joj darujem vječnost?... kako opisati ovaj trenutak budnosti i poeziju kiše koja me omamljuje svježinom dolazećeg dana?... u oskudnosti prostora trenutka osjećam sputanost izričaja... to znači ja sam uvijek u odnosu sa bila sam...

Tko smo mi, ti i ja u ovoj vremenskoj bujici?...

Mi smo ipak Proustova kolona bića. Bili smo tužni i sretni, strasni i sjetni, misaoni i osjećajni... bili?... da, to je naš život, naša vječna prošlost... nepovratna ljepota... sreća ugniježdena u skute sjećanja... ljubav utkana u tkanicu vremena... perfekt koji tek misaono možemo dotaknuti... ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...

Zidna ura otkucava sekunde... tri pomaka klatna... jedini realni djelić vremena u kojem nisam uspjela opisati osjećanje osjećaja...

A bila je to zanosna ljepota budnosti ovijena romorom kasnoljetne kiše... bilo je to ubiranje kristalno jasnog djelića vječnosti... biser pojavnosti u nedohvatnim širinama oceana zbilje...

Dijana Jelčić



Oznake: prezent i perfekt
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.09.2017.

Razgovori i maštarije...




Klatno vremena otkucava prolaznost… nebom se razlilo sivilo sjete… smjena godišnjih doba… jesen objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage…

Hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, odnos zakona zlatnog reza u nesimetričnoj simetriji postojanja?

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek najavljuje prisnost sa prohujalim vremenom… budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja mi ponekad koristimo onozemaljske metafore kao premosnice među trenucima… dotićemo se legendi… kvantiziramo do najsitnijih struna energije… teleportiramo se na mjesta koja nisu obilježena na globusu… kao bogovi sa Panteona odlazimo i vraćamo se u vrijeme… skidamo tjelesnost i lebdimo kroz Danteove krugove… kroz vremenske zone do postojanja na Elizejskim poljanama…

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost bliskosti… ispreplitanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Ništa nije nestalo u zaboravu… sva uzbuđenja i svi preskočeni otkucaji srca… sve su to tragovi u koridorima pamćenja… znakovi na stazi sjećanja… amuleti u riznici uspomena…

Veselim se jesenjim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić




Oznake: dolazeći ekvinocij, carstvo vage, moje godišnje doba
- 09:09 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 09.09.2017.

Na ikonostasu sjećanja...



Kiša je rominjala poezijom kapi… nebo odjenuto bojom pijeska je skrivalo zvijezde… tihovale su u dubini lazurnog pehara… niz okna se slijevala pepeljasta svjetlost…
dolazi jesen… šapnuo si…
volim jesen i rapsodiju njenih boja…

Prisjetih se Provanse i Mistrala, donosio je miris mora… Rhona je romorila priču o gradnji mosta među svjetovima… promatrali smo krhotine tog vjekovnog zdanja i oživljavali legendu o ljubavi…

Na ikonostasu sjećanja vidim most nad smaragdnom rijekom i nas u zavijutku lijepe uspomene…

U noći prepunoj mirisa dozrelih maslina, grožđa i smokava nebo je objavilo kraj plača… u krajoliku kože i znoja srca iskre tvoje oči… nova ikona u galeriji uspomena.

Ni zlatnik na kobaltnom satenu ne sjaji nježnije… volim tvoju vječnu mladost… uspoređujem je sa starošću noćnog lutalice… u melankoniji trenutka živim čaroliju pješčanog sata… vrijeme zatvoreno u dva konusa… omeđeno kukuljicom nastajanja… iz sricanja tišine izranja bijela svjetlost… čujem govor svitanja…

Nebo se smiješi… otvara se bisernica zbilje… u školjci jutrenja osluškujem preludij ka rapsodiji jesenjih boja...

Ova noć je bila prekratka za sva sjećanja...

Dijana Jelčić




fotografije posuđene s interneta

Oznake: ikonostas, ikonografija, umijeće života, jesenja sonata
- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 08.09.2017.

U tišini vremena...




U katedrali uspomena nedovršena ikona vremena,
mjenja se, širi prostor nezaustavljive prolaznosti. Govorom razotkrivamo
ranjivost istine, razbijamo gral tajni, a onda skupljamo krhotine srca.

Osluškujem sučeljavanje anđela i demona. Zvuk tipkovnice
objavljuje pobjedu nad dvoumljenjem.

Život je put pokore i raspuknuće tišine. U katedrali zvuka, gudalo dodiruje strune vremena.

U košmarnoj zbilji, ukotvljeni vidici,
neizračunjivost titraja mikrokozma,
nedokazivost početka i zanos davnog dijaloga,
istina o prijeklu sunca.

Ogleda se u biografiji trajanja.

U tišini vremena dan izrastao
iz umijeća stvoritelja u umijeće umjetnosti.

Dijana Jelčić

slika... Edita Schubert "Biografija"

Oznake: Edita Scubert
- 08:18 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2017.

Obrana stvarnosti...




Odupirala sam se, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena.
Dodirivala sam svijet privida, uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje, tragala nevidljivim zakonima nutrine, osjećala strah „mačke“ zatvorene u škrinji mogućnosti.

U meni je raslo nešto bezimeno. Bojala sam se toga.

Bio je listopad, mjesec mog rođenja. Promatrala sam umiranje prirode. Umirala s njom. Iznenada začuh muk tišine, Jedan blistavi pogled izroni iz mraka

Ako umreš u listopadu gledajući kovitlac žutog lišća u vjetru, ćitav će ti život u onostranom letjeti žuto lišće u duši, makar ona bila tamo gdje nema lišća, posebno ne žutog.

Opijena blagošću njegova glasa vidjeh ljepotu jesenjih boja.

Sanjari riječima i slikama daruju sjaj stvarnosti.
Na bedemu zbilje bdijenje sna.
U sjećanju davna svitanja.
Osluškivali smo
nutarnju tišinu,
muk istine,
tajac kčeri
vremena.

Između nas i prošlosti svijet uspomena,
oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet
i razumjevanja.

Na slici novog svitanja
lice ljubavi.

Apologija stvarnosti.

Dijana Jelčić






slike... Miljenko Stančić...

Oznake: apologija stvarnosti
- 08:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 06.09.2017.

Sjecište uma...




Moćna je efemernost vremena, vječno mjenjajuća slika zbilje. pretvorba jave,
tek stručak istine i uprisutnjenje trajanja. Zaustavljeni u trenutku, na izvorištu puteva ka dolazećoj,
nedohvatnoj Hemeri, ka utjelovljenju dnevne svjetlosti mi sanjamo budućnost.

U vrtlogu svijesti
strogost nježnosti,
nečujna glazba misli,
obred mudrosti,
dar vječnosti
smrtnicima.

Posložena sjećanja, jučer zgusnuto u omamljujuću želju za radosnim sutra.

Misli bliske i daleke, Atlantida, Civitas solis, sve ispisane utopije, Orwellova distopija
odmakom u vremenu postaju razumljive.
Osmijeh, utjelovljena radost, čuđenje i znatiželja,
nedohvatnost dolazećeg,
sreća na ishodištu
vremena.

Volim sjećanja i srcem odapet let ptica odsanjane mladosti.

U raskoši trenutka
utopijsko vrelo,
kristalna kocka
vedrine,
i san u očima.

U sužanjstvu trena ćutimo slobodu, prostor vječnosti, u beskonačnost ubrizgane naše konačnosti.
U ropstvu prolaznosti, bez stega ukorjenjeni u sada čujemo huk prošlosti,
usidreni u životu živimo ljubav.


Dijana Jelčić





slike... Edo Murtić... utopije i distopije modernizma... narodni muzej Zadar

Oznake: utopije, distopije, Edo Murtić
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 05.09.2017.

Neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...



Putovala sam svijetom, upoznavala zemlje i gradove... Na trgovima cvijeća, ptica i knjiga susretah ljude... uranjah u njihove poglede... upisivah misli u zrcalno jezero njihove dubine... odgovori su stizali bezglasjem... osmijesima koji su hranili dušu... u sjećanju su ostali tragovi na te bezimene suputnike tišinom velikih gradova... i tako prolaze dani, mjeseci, godine... slučajni susreti na obodu životnog kruga oplemenjuju uspomene... titraji njhovih aureola dotaknuše auru pamćenja... ostadoše slike u muzeju svjesti...

U sjetnim jutrima kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja...

Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, prijateljstvo je to... neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...

Dijana Jelčić



forografije... Erik Johansson

Oznake: prijateljstvo
- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2017.

Dnevnik vatre...



" To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana, umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."


Anais Nin, 1903 1977, je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo. Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, tek poput Alme Mahler ili Dore Maar muza muškim stvarateljima?

Pisala je dnevnik od 11-e godine pa sve do svoje smrti. Svoje vrijeme je obojala vatrom, slaveći Erosa, umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Umjetnost je bila njena jedina religija.


"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"






Njen „Dnevnik vatre“ me pozivao da ugrabim moj san, da prestanem biti tek pustolov pred njegovim vratima.

Dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav. Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja.

Na obrocima svijesti i podsvijesti uragan neurona. Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom sutonu, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje lice u tvojim očima. Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala noć Osjetih nicanje novih pupljaka, osjetih miris maja i lepršanje davno usnulih leptira srcu.

Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.

Voliš li me? Glupog li pitanja, vidjeh odgovor u njegovom pogledu. Osjetih ga u sebi, osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog podmorja, pjenušavu kupku u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh tihovanje vjernog komornika života.

Događa se rat uma i srca,. pomislih i zakoračih u san.

Započeo je moj "dnevnik vatre".

Osjetih buktanje plama, Heraklitovu istinu i ognjilo sna. Poželjeh ga razumjeti. Događao se spoj života i literature. Ljubav je pokretač. On, sa dušom kameleona, dariva tisuću ljubavi. Jutarnje kave, uskrsnuće za uskrsnućem. Sužanjstvo strasti i ljepota slobode. Raznolik život. Tankoćutan užitak iskustava.


“Život se skuplja ili širi u odnosu na nečiju hrabrost.” – Anais Nin


Dijana Jelčić



Oznake: Anais Nin, dnevnik vatre, san
- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2017.

U srcu vremena...




Udaljavamo se od Sunca, uranjamo u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja. U srcu vremena prelom svjetlosti, iluzija odraza, čarolija uma,
mogućnost putovanja kroz vrijeme.

Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke, ozrcaljena u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce
je planet
anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,

Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo romori poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme,
mudrost osmišljenu zbiljom.

Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica,
proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.

Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
sličan amfori punoj suza
uranja u svijest,
i u srce.

Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost
nebesku…


Dijana Jelčić... zbirka, Nestvarno stvarni, Kultura snova, Zagreb, 2014






slike... Freeydon Rassouli


Oznake: nestvarno stvarni
- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 02.09.2017.

Ars Aevi...



Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je.
Ako nema umjetnika, znači da si u paklu."
Avigdor Pawsner, 1793- 1993 Dean J. Toumin






Strogošću umilne nježnosti,
snagom i umijećem uma,
nadahnućem umjetnika
misao pretočena
u želju
za očuvanjem
vedrine svijeta.

Savršenstvo jučerašnjice
zgusnuto
u
omamljujuće htijenje
za odgonetanjem
zagonetki
i magije
ljepote.

Slike u isti mah bliske i daleke,
tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao tkivo svemira,
kao svjetlost zvijezda
koja
odmakom u vremenu
našim očima
postaje vidljiva.

Dijana Jelčić



Dean J. Toumin nam darovao svoj uradak

Oznake: ars Aevi, Dean J. Toumin
- 08:28 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 01.09.2017.

Ljubičasto jutrenje...




Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.

Odlušah, glasom Ibrice opjevanu tvoju pjesmu...

Iza mrkih čempresa
izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava ljubičasto jutrenje.

Pod svodovljem ljepote
se budi grad... pitam se

Sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?

Omamljena bljeskom svjetlosti
prepustih se vrtlogu
nepoznatog,
osjetih kovitlanje nečeg bezimenog,
sjetih se stiha davno napisane pjesme…

„ako je boginja sudbina Cupidu darovala strijelicu za nas…“

Na zaslonu svijesti neriješena enigma,
beznačajni rebus,
mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.

Um, stražar na bedemu vremena,
misao štit na granici podsvjesti…

Na obali oceana
zagrljaj lazura noći
i purpura jutra,
strijela vremena
probi kukuljicu samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…

Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok, odmak vremena i
vrtlog zanosa.

Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…

U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja začuh poeziju drevnih oceana... osjetih nadolazeću ljepotu… zaiskrila je nadmoć nad prohujalom nemoći…

ljubav u ljubičastom svitanju.…


Dijana Jelčić





Oznake: poezija drevnih oceana
- 11:11 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>