dinajina sjećanja

petak, 01.09.2017.

Ljubičasto jutrenje...




Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.

Odlušah, glasom Ibrice opjevanu tvoju pjesmu...

Iza mrkih čempresa
izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava ljubičasto jutrenje.

Pod svodovljem ljepote
se budi grad... pitam se

Sanjaju li ljudi ovo drhtavo svanuće?

Omamljena bljeskom svjetlosti
prepustih se vrtlogu
nepoznatog,
osjetih kovitlanje nečeg bezimenog,
sjetih se stiha davno napisane pjesme…

„ako je boginja sudbina Cupidu darovala strijelicu za nas…“

Na zaslonu svijesti neriješena enigma,
beznačajni rebus,
mislila sam…
nezainteresirana,
okrutna prema želji.

Um, stražar na bedemu vremena,
misao štit na granici podsvjesti…

Na obali oceana
zagrljaj lazura noći
i purpura jutra,
strijela vremena
probi kukuljicu samoobrane,
šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…

Osjetih nježnost istine,
vidjeh širinu horizonta,
bezgraničje ljepote,
u kozmu nemogućnosti mnoštvo mogućnosi,
kvantni skok, odmak vremena i
vrtlog zanosa.

Ljubav je tu, u nama i oko nas… šapnuo si smislenu istinu u besmislu mediokritetske svrsishodnosti…

U surovosti oproštaja od dobro poznatih netalasanja začuh poeziju drevnih oceana... osjetih nadolazeću ljepotu… zaiskrila je nadmoć nad prohujalom nemoći…

ljubav u ljubičastom svitanju.…


Dijana Jelčić






Oznake: poezija drevnih oceana

- 11:11 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>