Marketing
Vječni perfekt...
Često potražim raskoš cvijeća u kutku velegrada... i pronađem blagost zelenila u zrnu srca grada... volim tišinu te uzavrelosti u kojoj ključa život... osluškujem šapate neiskazivosti... leptiri razgovaraju o mirisima koji daruju snagu njihovoj nejakosti...
Vratili smo se na ove ulice ostavivši iza sebe puteve ucrtane u sjećanja... puteve kroz plodna polja skrivena u usjeklinama planinskih visova... prošlost u zamotuljku uspomena koje pohranismo u odsanjanim snovima...
Ne želim se vraćati u odživljeno... ali ne želim zaboraviti cvijetnjak ispred terase po kojem, u ljetnim svitanjima, koračah bosa... ne želim zaboraviti nježnost vlati trave i zrcaljenje sunca u suzama noći...
Život je ovdje, u trenutku budnosti... omamljuje novom ljepotom... osluškujem romor kiše... ljeto se bliži kraju... bljesak neba i grmljavina... čujem pomak vremena... prošlost slivena u trenutak spoznaje... pojavnost uma... i neizračunjivost razdaljine... brzina svjetlosti i brzina zvuka... različitosti utakne u ovo ovdje i ovo sada...na zidu otkucava vrijeme... odaja tišine se puni ritmom protočnosti.
I tvoj rođendan je već prošlosti... slavili smo... i nebo je slavilo s nama... munje i gromovi su, tebi u čast, skladali novu odu radosti... bilo je to raspuknuće žege... i dar isušenoj zemlji...
Opet pišem u perfektu... pokapam li pri tome prohujalu ljepotu?... ili joj darujem vječnost?... kako opisati ovaj trenutak budnosti i poeziju kiše koja me omamljuje svježinom dolazećeg dana?... u oskudnosti prostora trenutka osjećam sputanost izričaja... to znači ja sam uvijek u odnosu sa bila sam...
Tko smo mi, ti i ja u ovoj vremenskoj bujici?...
Mi smo ipak Proustova kolona bića. Bili smo tužni i sretni, strasni i sjetni, misaoni i osjećajni... bili?... da, to je naš život, naša vječna prošlost... nepovratna ljepota... sreća ugniježdena u skute sjećanja... ljubav utkana u tkanicu vremena... perfekt koji tek misaono možemo dotaknuti... ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...
Zidna ura otkucava sekunde... tri pomaka klatna... jedini realni djelić vremena u kojem nisam uspjela opisati osjećanje osjećaja...
A bila je to zanosna ljepota budnosti ovijena romorom kasnoljetne kiše... bilo je to ubiranje kristalno jasnog djelića vječnosti... biser pojavnosti u nedohvatnim širinama oceana zbilje...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 11.09.2017. u 07:37 sati.