Dnevnik vatre...
" To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana, umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."
Anais Nin, 1903 1977, je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo. Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, tek poput Alme Mahler ili Dore Maar muza muškim stvarateljima?
Pisala je dnevnik od 11-e godine pa sve do svoje smrti. Svoje vrijeme je obojala vatrom, slaveći Erosa, umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Umjetnost je bila njena jedina religija.
"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"
Njen „Dnevnik vatre“ me pozivao da ugrabim moj san, da prestanem biti tek pustolov pred njegovim vratima.
Dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav. Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja.
Na obrocima svijesti i podsvijesti uragan neurona. Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom sutonu, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje lice u tvojim očima. Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala noć Osjetih nicanje novih pupljaka, osjetih miris maja i lepršanje davno usnulih leptira srcu.
Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.
Voliš li me? Glupog li pitanja, vidjeh odgovor u njegovom pogledu. Osjetih ga u sebi, osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog podmorja, pjenušavu kupku u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh tihovanje vjernog komornika života.
Događa se rat uma i srca,. pomislih i zakoračih u san.
Započeo je moj "dnevnik vatre".
Osjetih buktanje plama, Heraklitovu istinu i ognjilo sna. Poželjeh ga razumjeti. Događao se spoj života i literature. Ljubav je pokretač. On, sa dušom kameleona, dariva tisuću ljubavi. Jutarnje kave, uskrsnuće za uskrsnućem. Sužanjstvo strasti i ljepota slobode. Raznolik život. Tankoćutan užitak iskustava.
“Život se skuplja ili širi u odnosu na nečiju hrabrost.” – Anais Nin
Dijana Jelčić
Oznake: Anais Nin, dnevnik vatre, san
|
