dinajina sjećanja

ponedjeljak, 04.09.2017.

Dnevnik vatre...



" To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu. Ljubav nikad ne umire prirodnom smrću. Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor. Umire od sljepoće, pogrešaka, izdaje. Umire od bolesti i rana, umire zbog dosade, gubitka svježine i sjaja."


Anais Nin, 1903 1977, je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno, bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo. Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, tek poput Alme Mahler ili Dore Maar muza muškim stvarateljima?

Pisala je dnevnik od 11-e godine pa sve do svoje smrti. Svoje vrijeme je obojala vatrom, slaveći Erosa, umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Umjetnost je bila njena jedina religija.


"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"






Njen „Dnevnik vatre“ me pozivao da ugrabim moj san, da prestanem biti tek pustolov pred njegovim vratima.

Dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav. Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja.

Na obrocima svijesti i podsvijesti uragan neurona. Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom sutonu, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje lice u tvojim očima. Tiho i elegantno kao crna pantera se spuštala noć Osjetih nicanje novih pupljaka, osjetih miris maja i lepršanje davno usnulih leptira srcu.

Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.

Voliš li me? Glupog li pitanja, vidjeh odgovor u njegovom pogledu. Osjetih ga u sebi, osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog podmorja, pjenušavu kupku u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh tihovanje vjernog komornika života.

Događa se rat uma i srca,. pomislih i zakoračih u san.

Započeo je moj "dnevnik vatre".

Osjetih buktanje plama, Heraklitovu istinu i ognjilo sna. Poželjeh ga razumjeti. Događao se spoj života i literature. Ljubav je pokretač. On, sa dušom kameleona, dariva tisuću ljubavi. Jutarnje kave, uskrsnuće za uskrsnućem. Sužanjstvo strasti i ljepota slobode. Raznolik život. Tankoćutan užitak iskustava.



“Život se skuplja ili širi u odnosu na nečiju hrabrost.” – Anais Nin


Dijana Jelčić



Oznake: Anais Nin, dnevnik vatre, san

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.10.2016.

Dogodilo se...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...






"To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."

Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.

"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"






Davne 1986 godine sam počela pisati dnevnik "Umijeće vremena", a dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Dogodilo se onoga dana kada si mi laticama ruža kitio kosu, dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se nebeskim suzama, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav.

Govorio si tišinom, a nebo je sviralo najljepšu sonatu od snova.
Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.

Voliš li me? Glupog li pitanja, začuh odgovor u drhtaju srca. Osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog mora i pjenušavu kupku sreće u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i sretnog trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh šapat nutrine, tihovanje vjernog komornika života.

Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja. Na obrocima svijesti i podsvijesti izroni osmijeh boje sna.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom obzorju, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim snenim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

Dijana Jelčić

Oznake: Anais Nin, unutarnji gradovi, dnevnik vatre

- 08:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>