Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...
"To nije ludost nego puka kreacija u prostoru i samoći. To nije shizophrenija nego viđenje svijeta, grad obješen na nebu, ritam koji traži samoću... slika se počinje slikati otvorenim mrljama na platnu."
Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.
"...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline"
Davne 1986 godine sam počela pisati dnevnik "Umijeće vremena", a dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.
Dogodilo se onoga dana kada si mi laticama ruža kitio kosu, dogodilo se poslije oluje ruža, dogodilo se vjetrom i oblacima, dogodilo se suncem, dogodilo se nebeskim suzama, dogodilo se Erosovim znamenjem i Afroditinom snagom, dogodilo se da bi se dogodila ljubav.
Govorio si tišinom, a nebo je sviralo najljepšu sonatu od snova.
Voliš li me? Upitah bezglasno, upitah očima, srcem, dušom. Riječi podnose sve, podnose laž, podnose misao zamotanu u celofan pun blještećih zvijezdica i koriandola svih boja, riječi su ponekad kao ptice, dolete, prolete i ne ostavljaju za sobom trag.
Voliš li me? Glupog li pitanja, začuh odgovor u drhtaju srca. Osjetih plimu uzbuđenja, osjetih miris uzburkanog mora i pjenušavu kupku sreće u venama. Utopih se u tišini, u bezriječju sreće, u šutnji ljubavnog razgovora. Topovi u dubini duše su najavljivali rat prošlih dana i sretnog trenutka buđenja. Pomiri se sa prošlošću, začuh šapat nutrine, tihovanje vjernog komornika života.
Svijest je gorila sjećanjima, mirisala paljevinom dogorjelih latica neke davne sreće. Zaustavi bitku nepovjerenja i želja, zaustavi juriš sumnjičavih misli, zaustavi bujicu uspomena i uđi mirna u ovdje i sada, zakorači u trenutak jer biti u pravo vrijeme na pravom mjestu je znak umijeća življenja. Na obrocima svijesti i podsvijesti izroni osmijeh boje sna.
Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema ljubičastom obzorju, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim snenim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.