Gubitnica dobitnica...
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.
Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u zbilji osjetila uzbuđenje… u pijesku vremena tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala tvoje ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnice sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…
Sjaj prohujalih dana se zrcali u suzama neba. Oplakuje li ono umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda. Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.
Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna…
Vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorljivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…
Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…
Sretan čovjek nikad nije sam... slavili smo ljubav i prijateljstvo... slavimo još uvijek...
Dijana Jelčić
Oznake: jesen je u meni, jednostavno ljubav
|
