Bježeći pred Orionom Plejade plešu na zimskom nebu i u ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavi planet da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je. To je bilo davno, u vremenu oluje ruža... pisala je tužne pjesme...
Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja... da osjeti na dlanovima ritam svog imena...
Sjećala se snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan... beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.
Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san... njen san...
I mislila je ne zaustavljaj se... vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........
Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...
Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.
Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.
Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.
I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,
Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ...
ljubav je kad ...
ljubav je,
jednostavno ljubav!
jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje od da budemo voljeni onda smo voljeni.
Ljubav je sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja. Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom dunja i pečenog kestenja.
Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u zbilji osjetila uzbuđenje… u pijesku vremena tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala tvoje ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnice sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…
Sjaj prohujalih dana se zrcali u suzama neba. Oplakuje li ono umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda. Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.
Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna…
Vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorljivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…
Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…
Sretan čovjek nikad nije sam... slavili smo ljubav i prijateljstvo... slavimo još uvijek...
Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram svitanje… prelamanje noći u dan… probijanje svjetlosti kroz staklo prozora… i nastajenje naših sjena na zidu… stojimo spramčiok Suncu… obasjava nas bijelina vjenčanice kojom zora kiti jutro… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… bude se i ptice u krošnji lipa… širi se miris ljekovitih cvjetova… u ovom sasvim običnom praskozorju se događa neobićnost osjećanja…
Stanujemo li slučajno u ovom djeliću univerzuma?... je li slučajno ovdje gnjezdo naših praotaca?... udišemo svježinu proljetnog znakovlja… smjenjuju se slike na horizontu svjesnosti… smanjuju se naše sjenke… zlatna hostija stoluje na pijedestalu vječnosti… mi koračamo zenitom vremena… sjene nestaju… stojimo razgolićeni pod nutarnjim suncem… raskrinkani od sebe pred sobom…
Je li slučajna ova zrelost samospoznaje?... ili je to ipak uspiješno pretakanje transcendentnih žudnji u iskustvenost preživljelih godina?...
Nižemo nisku bisera u riznici pamćenja… slažemo misaono- osjećajne slike u galeriji uspomena… gomilamo ljepotu u muzeju sjećanja… dojmovima širimo univerzum bivstvovanja… sretni smo… ponekad tužni… opet sretni… smjenjuju se raspoloženja u našem biverzumu kao godišnja doba u ovom djeliću svemira…
Vjekuje li ljubav slučajno na oltaru našeg prostor- vremena?... pitam se promatrajući prisnost u tvom pogledu…
Pozivaš me na ljubavno sučeljavanje...
"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtavao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"
"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Žena utkana u bitak vremena,
u srž života,
u fokus svemira...
žena ratnica svjetlosti,
pobjednica tmine,
sa krijesom ljepote u očima
i Nikinim stijegom u rukama…
Žena uvijek lijepa u svojoj nagosti,
uvijek snena u tkivu življenja,
uvijek hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta,
ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka,
žena uvijek blaga u željama
i snažna u odlukama…
žena pjesnikinja tuge,
poetesa sreća,
autorica antologije vječnosti,
neuništiva nit koja povezuje
eone vjerovanja,
epohe nadanja,
tisućljeća rodoslovlja…
Ponekad samotna u svojim žudnjama,
cesarica trenutaka,
svećenica svetišta,
čuvarica oltara života,
stražarica na vratima snova,
lađarica na pučini poezije oceana.
Uzvišena u darivanju,
ponizna u dobijanju,
ranjiva u izdaji,
razigrana u strasti,
nježna u zagrljaju,
patetična u alkemijskom činu,
prekaljena u gubitcima,
vječna u osjećanjima,
utjelovljena u sutonima i svitanjima.
Žena u svakoj ženi,
jednostavno ljubav…
Dijana Jelčić
fotografije... druženja u našem stanu u Švicarskoj...
Hanna klapka, Laura Klapka, ja i moja mama Vesna Smijljanić....
i početak... uvod u poetsku dramu...
Zdenko:
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.
a onda zakoračismo u Erato carstvo... uzbuđene ali sretne...
Dijana:
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."
Hanna:
Hrabra odluka, zaljubiti se, i ja sam se jednom usudila.
Bila su to moja pusta nadanja i vjerovanja,
pogledi su nam se susretali u magli,
samo uz pokoje svjetlo na pustoj ulici,
misli su nam se ispreplitale,
onako posebno, tiho,
prilazili smo na vrhovima prstiju,
zagonetnim pokretima tijela,
tražeći utjehu jedno u drugome.
Bili smo sve bliže,
voljeli se pogledima,grlili mislima,
bili smo jedno,
tajno se sastajali,
živjeli život, nadanja,
da ljubav između dvoje nije grešna,
da smije se ljubiti, grliti,
kao one večeri,
bili smo zajedno,
u mislima, u očima, bili smo jedno.
I što je ostalo od svega toga..laž,obična gorka laž
Laura:
Toliko toga sam zbog ljubavi izgubila,
ali nije mi žao,
jednom sam postojala
prije nego duh svoga duha sam postala,
i dušu i tijelo sam imala,
kišom sam rosu sa obraza umivala,
prije nego bih stigla do zrcala,
u njemu sam srce svoje vidjela,
otisci stopa duboko su se utiskivali,
iako sam lebdjela,
pjevala sam slavujima prije spavanja,
budila sestre vučice da plešemo u mjesečini okupane,
dijamantom
sudbinu u kosti urezivala,
letjela sam.
Sada sebi nepostojeća,
čekam dan kada ću na hladnu zemlju biti ispuštena,
i od sebe i njega napokon zaboravljena,
ma koliko voljena, bez ruke u ruci,
samo sam tijelom živa,
samo imenom žena.
a onda smo se družili... @Sjedokosi je bio s nama...
U jednoj od onih noći, gazeći nebesku rijeku, izgubljena u strahovima, stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto varljivih očiju neba, ispred mene se prosu put ka svitanju.
Izađoh iz noćne tmine
i
zakoračih u
odaju svjetla.
Tamna silueta
muške ljepote,
zrcaljenje tuge
u njegovim
očima.
Zastadoh na tren.
Suza,
kap sna
kapnu na
njegov dlan.
I više nisam bila samo ja
postadosmo ti i ja.
Razbili smo tišinu noći,
vjetar je pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,
a zvjezde šutjele o
neostvarenim snovima.
Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
rađa se mladi dan.
U tragovima koraka,
tek naslućeno
jutro,
u tvojoj kosi sjaj
izlazećeg sunca.
Ti, ja
i osmijeh neba,
na horizontu
svjetlo nad svjetlima,
u tvojim očima
odraz mog lica,
u snovima
ljubav.
Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.
