Hanna klapka, Laura Klapka, ja i moja mama Vesna Smijljanić....
i početak... uvod u poetsku dramu...
Zdenko:
Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.
Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.
a onda zakoračismo u Erato carstvo... uzbuđene ali sretne...
Dijana:
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."
Hanna:
Hrabra odluka, zaljubiti se, i ja sam se jednom usudila.
Bila su to moja pusta nadanja i vjerovanja,
pogledi su nam se susretali u magli,
samo uz pokoje svjetlo na pustoj ulici,
misli su nam se ispreplitale,
onako posebno, tiho,
prilazili smo na vrhovima prstiju,
zagonetnim pokretima tijela,
tražeći utjehu jedno u drugome.
Bili smo sve bliže,
voljeli se pogledima,grlili mislima,
bili smo jedno,
tajno se sastajali,
živjeli život, nadanja,
da ljubav između dvoje nije grešna,
da smije se ljubiti, grliti,
kao one večeri,
bili smo zajedno,
u mislima, u očima, bili smo jedno.
I što je ostalo od svega toga..laž,obična gorka laž
Laura:
Toliko toga sam zbog ljubavi izgubila,
ali nije mi žao,
jednom sam postojala
prije nego duh svoga duha sam postala,
i dušu i tijelo sam imala,
kišom sam rosu sa obraza umivala,
prije nego bih stigla do zrcala,
u njemu sam srce svoje vidjela,
otisci stopa duboko su se utiskivali,
iako sam lebdjela,
pjevala sam slavujima prije spavanja,
budila sestre vučice da plešemo u mjesečini okupane,
dijamantom
sudbinu u kosti urezivala,
letjela sam.
Sada sebi nepostojeća,
čekam dan kada ću na hladnu zemlju biti ispuštena,
i od sebe i njega napokon zaboravljena,
ma koliko voljena, bez ruke u ruci,
samo sam tijelom živa,
samo imenom žena.
a onda smo se družili... @Sjedokosi je bio s nama...
