dinajina sjećanja

srijeda, 21.03.2018.

Proljeće i svjetski dan poezije...








Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću






Apoteoza pjesništva...

Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.

Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...


Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.

Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...

Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić


Oznake: ekvinocij, proljeće, dan poezije

- 06:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2018.

Umijeće...





Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da je nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je doživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav.

Erich Fromm: Umijeće ljubavi





Ovo je ljubavna priča o dvoje koji se nisu susreli.

On, Thomas, dvadesetogodišnjak samuje u zatvoru.
Ona, Claudia, četrdesetogodišnjakinja, dobro situirana, majka četvoro djece, zarobljena u zajedništvu koje je postalo mučilište.

On je osjetio ljubav kao buđenje u tišini sumraka. Osuđen na samoću, zavolio je sebe, zavolio osjećaj postojanja u tijelu bez vanjskih poticaja. Osjećajući se kao poludjela ptica u kavezu, ptica koja samu sebe voli odlučio je taj osjećaj darovati nekom tko ne zna voljeti sebe. Počeo je pisati pjesme. Jedna od pjesama je dozvolom tamničara bila objavljena u novinama.

Jednostavno tako

Volim te i nije važno gdje si
niti tko si
svejedno mi je jer neznam
postojiš li
nepoznata, nevidljiva, nestvarna.
Šapućem ti, volim te
jednostavno tako,
hvala ti što sam mogao
jednostavno tako reći
Volim te


Ta je pjesma kao kamen bačen u vodu uzburkala osjećaje u četrdesetgodišnjoj ženi i ona je napisala odgovor:

Nepoznatom autoru !

Zahvaljujem ti na pjesmi i riječima koje već dugo nisam čula. Probudio si moje uspavano srce, vratio ljepotu davno zaboravljenog sna. Nešto se čudesno dogodilo u meni, nešto kao osjećaj oslobođenja, sve moje tuge su se izgubile u trenu kada sam pročitala tvoje riječi upućene meni nevidljivoj, nestvarnoj i nepoznatoj.

Hvala ti na tako divno darovanoj ljubavi.


I oni su se počeli dopisivati, njihova pisma su svjedočanstvo ljubavi bez susreta. Claudia je pisma sačuvala u škrinji nezaborava i nazvala... "Život proživljen s tobom". Njen život je prestao biti mučilište. Naučila je voljeti sebe.

Da, treba imati hrabrosti izaći iz osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Uvijek negdje samuje iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba naučiti osjećati sebe, jer osjećajući sebe osjećamo i druge. Tada spoznajemo odakle dolazi ljepota.

Danas osjećam, između tvoje i moje zbilje postoji blještava galerija uvijek novih želja, a na policama leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama,
"Ne procjenjivo"

Bacam pogled na policu s knjigama i smiješi mi se "Umijeće ljubavi" i pitanje "Imati ili biti?"
Naučila sam biti, srce diše stihom

Jutros je, nečujna kao nježnost,
utjelovljena ljepota proteklih godina
odajom rasula ljubičice ...

Himnom suncu, bubnjevi rapsoda
objavljuju svitanje ekvinocija.

Još snena gledam umiranje lazurne noći.
Bijela golubica zoblje zvijezde,
daruje mi buđenje
u praskozorju dolazećeg.


Poljubac sa mirisom proljeća utjelovljuje san!

Dijana Jelčić




Oznake: Fromm, umijeće ljubavi, ekvinocij

- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 23.09.2017.

Vrijeme Vage...



Harmonija, kći Aresa i Afrodite, utjelovljena skladnost vječnosti
rat i mir, zlo i dobro, dan i noć, jednakost cjeline. Jesen, zrelo grožđe
dolazeće krštenje, miris mladog vina.

U krošnji vremena objava smiraja.






Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih boja dolazeće ljepote. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o porijeklu. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zlaćanoj zavjesi gledah stroboskopiju svjetla.

Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum zelene rijeke. vidjeh orgonski ples spoznaje. Osjetih protok vremena. U suzvučju romora vode i vjetra sonata sunoćju. Mirisima obranog grožđa i pokošene trave, sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.

Spavala si.
Sanjala sam.

U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Zagrlio si me. Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda. Vidokružje je zrcalilo san uramljen satenom noći. Brojali smo daleke zvjezde.

Sedam Atlasovih kčeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage. Rosata je najavila prepuknuće vremena. objavljivala sklad dolazećih trenutaka. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grli… u duši, u oazi mira i spokoja osjetih sigurnost… san pretočen u viziju stvarnosti…

Riječi iznjedrene iz utrobe svemira, riječi koje kaos pretvaraju u savršenstvo postojanja, riječi upisane u kori drva spoznaje, riječi koje u svim vokabularima svijeta imaju isto značenje…

Ti ljubavni obliče, osjećam ti disanje, šapnuo si.

Osjećam te kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.

Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova.

Tvoj bezglasni dodir, osmijeh tvojih usana, šapat tvoje tajne sluhom budi snove.

Naše nadmetanje metaforama su prekinuli tonovi jesenje sonate. Titrajima vremena se slijevala u zbilju.

Dijana Jelčić




Oznake: prvi dan jeseni, ekvinocij, harmonija, vrijeme Vage

- 06:46 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2015.

Razgovori i maštarije...



Klatno vremena otkucava prolaznost... nebom se razlilo sivilo sjete… smjena godišnjih doba… jesen objavljuje svoj dolazak melankoličnim zastojima svjetlosti u krošnjama… prelamanjem u nove boje… sunčani smiraj će najaviti ravnodnevicu… i uranjanje u carstvo Vage… hoćemo li i u ovoj jeseni održati sklad dnevno- noćnih sanjarija?... hoćemo li znati održati harmoniju zbilje i snova, ravnotežu misli i osjećanja, odnos zakona zlatnog reza u nesimetričnoj simetriji postojanja?...

Jesen mirisom kestenja i dunja oduvjek najavljuje prisnost sa prohujalim vremenom… budi sjećanja na dugačke večeri i naše razgovore… naša misaona sučeljavnja… i naše maštarije…

Zaustavljeni u odmaku od vječnosti… spušteni na tlo zemaljskih zbivanja mi ponekad koristimo onozemaljske metafore kao premosnice među trenucima… dotićemo se legendi… kvantiziramo se do najsitnijih struna energije… teleportiramo se na mjesta koja nisu obilježena na globusu… kao bogovi sa Panteona odlazimo i vraćamo se u vrijeme… skidamo tjelesnost i lebdimo kroz Danteove krugove… kroz vremenske zone do postojanja na Elizejskim poljanama…

Iz naizgled besmislenog čavrljanja niočemu izranja bitnost naše bliskosti… isprepletanjem misli kukičamo stvarnost… otvaramo još neispisane stranice naše životne priče… održavamo vatru na ognjištu uma… ognjilo žudnji na oltaru osjećanja… iskričavu svjetlost na nebu svijesti…

Ništa nije nestalo u zaboravu… sva uzbuđenja i svi preskočeni otkucaji srca… tragovi u koridorima pamćenja… znakovi na stazi sjećanja… amuleti u riznici uspomena…



Veselim se jesenjskim sutonima… naše vraćanje iz stvarnosti u snovitost… dočekuju nas Anđeli i tišina dnevne sobe koju narušavaju otkucaji klatna zidne ure, poezija kiše, naši razgovori i maštarije…

Dijana Jelčić...



prolutah arhivom... blogoverzum, dnevnik, naša fotka i tri desetljeća ispisana na dlanu vremena... iza nas krhka nježnost pamćenja... ispred nas ljepota dolazećeg ekvinocija... obnavljanje harmonije... usrećuje... budi nadahnuće... sutra ću vam pričati o...

Oznake: jesen, ekvinocij, sklad, harmonija, blog.hr

- 21:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Jesen vjekuje u meni...



Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja.

Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Pitam se odakle dolaz ljepota... davne sedamdesete i osamdeste godine previranja... opraštanje sebi u sebi... jesen u meni... harmonija na vagi vremena...

Slijedim tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti... ljeto 1986... dolazeća jesen... ti i ja... vijeme previranja...

Sjaj prohujalih dana se zrcali u poeziji neisplakanih suza. Oplakuje li jesn umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda.
Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.

Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine.
Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja.

Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Umnost trajanja i dolazeće krštenje mladog vina. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.

Osluškujemo šapat prohujalog vremena... zavoli dan u kojem se budiš...
zavoli misli i sjećanja...
dozvoli srcu da diše...

Da, osjećam, srce diše titrajem sadašnjeg trenuka... divno je...


Dijana Jelčić… "Odakle dolazi ljepota", Zagreb 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, ukorićenje davno napisanog,... 1987- 2007.
znakovlje mog trajanja... u pjesništvu vremena...




Oznake: jesen, ekvinocij, rođendan, sreća

- 12:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

U carstvu Vage...



Nebom se širi harmonija,
ravnodnevica,
smjena godišnjih doba.

Zastoj svjetlosti
u krošnjama
začudnih boja,
uranjamo
u carstvo Vage.

Hoćemo li održati
harmoniju zbilje i snova,
ravnotežu misli i osjećanja,
odnos zakona zlatnog reza
u nesimetričnoj
simetriji postojanja?

Jesen mirisom
kestenja i dunja
budi sjećanja na
dugačke večeri
i naše razgovore,
naša misaona
sučeljavnja
i naše maštarije.

Zaustavljeni u odmaku
od vječnosti,
spušteni na tlo
zemaljskih zbivanja,
onozemaljskim
metaforama
dotićemo
legende.

Umanjujemo se,
strune smo,
zavijutci
vremena.

Globus je premalen
za sanjare.

Dijana Jelčić

Oznake: ekvinocij, jesen, vaga

- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>