Harmonija, kći Aresa i Afrodite, utjelovljena skladnost vječnosti
rat i mir, zlo i dobro, dan i noć, jednakost cjeline. Jesen, zrelo grožđe
dolazeće krštenje, miris mladog vina.
U krošnji vremena objava smiraja.
Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih boja dolazeće ljepote. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o porijeklu. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zlaćanoj zavjesi gledah stroboskopiju svjetla.
Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum zelene rijeke. vidjeh orgonski ples spoznaje. Osjetih protok vremena. U suzvučju romora vode i vjetra sonata sunoćju. Mirisima obranog grožđa i pokošene trave, sa obližnjih obronaka, se spuštao suton.
Spavala si.
Sanjala sam.
U viru osjećanja promjena ritma srca, buđenje usnule žudnje.
Zagrlio si me. Sunce je gasilo fenjer budnosti, nestajalo iza svetog brda. Vidokružje je zrcalilo san uramljen satenom noći. Brojali smo daleke zvjezde.
Sedam Atlasovih kčeri je odnijelo ljeto u sazviježđe Vage. Rosata je najavila prepuknuće vremena. objavljivala sklad dolazećih trenutaka. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grli… u duši, u oazi mira i spokoja osjetih sigurnost… san pretočen u viziju stvarnosti…
Riječi iznjedrene iz utrobe svemira, riječi koje kaos pretvaraju u savršenstvo postojanja, riječi upisane u kori drva spoznaje, riječi koje u svim vokabularima svijeta imaju isto značenje…
Ti ljubavni obliče, osjećam ti disanje, šapnuo si.
Osjećam te kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova.
Omamljena čarolijom zore pijem prvu kavu. U krošnji vremena tišinu razbija klatno crkvenog zvona. Poziv na zornicu. Artemida u meni promatra svitanje u carstvu Vage i boginje lova. Sanjam li ljepotu ... ili se odraz sna slijeva u budnost… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… noćas su u snu padale zvijezde… izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela da mi jeleni jedu iz ruke, da progovorim jezikom cvijeća… razumjem govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra… tihovanje tepiha od lišća...
Zapitah se kada će utopije prestati biti utopije… hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje… hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima?
Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… bjelina oživljena u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…
Otvaram oči… slika se pretače u sanjivost prvojesenjeg dana… budim se šapatom tišine… vraćam u stvarnost… svjetlost bojom vjenčanice odjeva mlado jutro...
Sunce ju zlati... događa se dosegnuće svemira... zagrljaj čovjeka i vječnosti...
