Moje godišnje doba...
Omamljena čarolijom zore pijem prvu kavu. U krošnji vremena tišinu razbija klatno crkvenog zvona. Poziv na zornicu. Artemida u meni promatra svitanje u carstvu Vage i boginje lova. Sanjam li ljepotu ... ili se odraz sna slijeva u budnost… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… noćas su u snu padale zvijezde… izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela da mi jeleni jedu iz ruke, da progovorim jezikom cvijeća… razumjem govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra… tihovanje tepiha od lišća...
Zapitah se kada će utopije prestati biti utopije… hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje… hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima?
Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… bjelina oživljena u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…
Otvaram oči… slika se pretače u sanjivost prvojesenjeg dana… budim se šapatom tišine… vraćam u stvarnost… svjetlost bojom vjenčanice odjeva mlado jutro...
Sunce ju zlati... događa se dosegnuće svemira... zagrljaj čovjeka i vječnosti...
Život tako jednostavan i lijep...
Dijana Jelčić Oznake: ravnodnevica, prvi dan jeseni, zviježđe Vaga
|
