dinajina sjećanja

petak, 15.09.2017.

Kocka je bačena...



Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili me znatiželjom, čuđenjem i žudnjom. Bila sam djete veselja i sreće ispunjena savršenstvom neobjašnjivog poriva ka nedovatnim plavim daljinama.

Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.

Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.
Lutala sam labirintom svjesnosti tražeći središte u kojem se krila istina, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Lepršala sam Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana da mi odsvira baladu postojanja u raju na zemlji.
Zaustavljala se na mostu iznad rijeke vremena i promatrala kako, brujeći zaborav, odlazi u nepovrat.
Prolazila sam pored raskošnih izloga u kojima su mi se smiješile želje bogatih žena, pozivale me u kušnju svjesnosti.

Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina, svjesna da njima ne bih uspjela povratiti narušeni sklad bića.
U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile stanjem koje nisam znala opisati.
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas. Sjedila sam za pisaćim stolom na kojem su se gomilale bilježnice pune tugaljivog izričaja, nutarnjeg tihovanja i neisplakanih suza. Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, šaptao mi je anđeo čuvar koji je bdio nad mojim besanim noćima.

Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se, u jednom sutonu. Na nebu dalekog djelića Europe su se rađale zvijezde.

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, neznaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, šapnuh odrazu mojih očiju u staklu okna prema jugu.

Alea iacta est!

Vratila sam se na mjesto zločina. Susreli smo se.
Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Pod snijegom procvjetaše mimoze.

Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.

U poljupcu se krio odgovor.

Dijana Jelčić... Dogodilo se davne 1986 te godine... ulomak neukorićene zbirke priča “Umijeće vremena” 1987- 2007.



Oznake: alea iacta est, Rubikon

- 07:57 - Komentari (40) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>