Prividi putokaza...
Misaone slike, oslikana apstrakcija znakova na rondou sudbine… bila sam neodlučna pred smjernicama koje su vodile ka plavim daljinama… onima koje oduvjek sanjah…
Put je cilj… začuh glas mudrosti… trajno je tek ono bezimeno obličje koje dobija značenje, snagu, ljepotu spontanim činom svjesti… živuće osjećanje izrasta iz svakodnevnih izazova… doživi ih kao kontemplaciju… pretoči u vizije i slike… pohrani u škrinju pamćenja…
Razumjeh, bitno je neobavezivanje, rast i dozrijevanje kroz pojavnosti nutrine… njihovo razvijanje u organsko tkivo… u samospoznaju i osjećajnu osjetilnost…
Skupih poderotine tugaljivih uspomena i zakoračih u jedno veliko ništa. Nesvijesna snage podsvjesti, njene neprocjenjive težine na libri psihe lutah bespućem nepostojanja… zaustavljah se na postajama obasjanim nedorečenim istinama… neizrečenim molitvama… neotpjevanim elegijama… slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja u ostvarenje nedosanjanog sna… osluškivala šum pješanih oluja… njihovo kovitlanje u mislima… utihnule su zornice kojima pozdravljah svitanja prve mladosti… ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe same.
A ti?... dolazio si mi u susret… izronio si iz maglovite budućnosti… iz sanjanih daljina. Osjetih, godinama smo se skrivali jedno od drugoga u tmini željenog zaborava.
Na prozor je sletila ptica sa grančicom bijelog gloga u kljunu.
To je ljubav pomislih. Nasmiješio si se. Proustova knjiga je ležala otvorena na radnom stolu.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost ove smisaonosti koju stvaramo, govoriš jezikom trenutka.
Ptice pjevaju u krošnji drveća.. šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.
Tko se oprosti sa prošlošću taj spoznaje moć sadašnjeg trenutka… zaustavih vrtlog sjećanja... osjetih bujanje bezimenog osjećaja. Dogodio se kontemplativni čin trenutka, otapanje ledenice podsvjesti…
Uoronih u odaju ogleda i odjeka... odživjeh vrhunac samoće i osjećjući sebe i osjetih tebe...
Danas s tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem... živimo u metaverzumu... tu nestvarno stvarni sanjamo život i živimo san.
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.
slike.. Joan Miro
Oznake: putokazi, Joan Miro
|
