Umijeće vremena...
Vrijeme, svojeglavi bog zbilje, nedohvatljiv zanesenjak nečujnih uzdaha, medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu... volim metaforiku nedohvatljivog entiteta životnosti, nevidljivo znamenje utakno u prostornost beskraja... tek vidljivo na našim licima i obličju krajolika...
Promjenjivost ubrizgana u tišinu. Tajnstveno bezglasje ostavlja nježnu patinu na stvarima... uvlači se u tkivo tjelesnosti... ovija ga znakovljem dozrijevanja... igra se nemirima... razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i ponovo stvara.
Nezaustavljiva nepovratnost njegovih titraja kukiča mrežu trajanja.
U tvojim očima ne vidim moć tog svojeglavog boga… u osmijehu nema njegovih tragova… na usnama okus trenutka, kap opijajućeg nektara… Na koži neponovljivost osjećaja, neobnavljajuća, a postojeća tankoćutnost dlanova… tajanstvena arhitektura zagrljaja, njena nerazrušivost… misteriozna snagu krhkih bedema… odoljevanje bujici nadolazećih promjena…
U galeriji privida odraz rijeke nevraćanke i nevidljivost izvora i ušća… panta rei… ne možemo zaroniti u istu nju… vjerujem u tu istinu… usrećuje me neizvjesnost, raduje iznenađujuća stvarnost, oplemenju novonastala istost ljepote.
Ti i ja u metafori snovitog beskraja… konačni na obzoru beskonačnosti, vječni u nestajućoj i nastajućoj zbilji… Magija istovremenosti, postojanja i tu i tamo... zgusnuti u alefu, umanjeni do mikrokozmičkih fikcija, do zvjezdanog praha iz kojeg smo nastali… a uvečani do ovozemaljskog obličja… do nemjerljivosti mjere našeg vremena… i osmijeha dolazećem.
Dijana Jelčić
 Oznake: umijeće vremena
|
