Anatomija ljubavi...
Bili smo u muzeju anđela. U tišini odaja anđeoski šapati... i glasovi pjesnika... kazivali su poeziju, a poezija nije samo pjesma... poezija je srž umjetnosti, srž ljepote, srž života... srž ljubavi... sjetih se ove davno napisane crtice...
U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto varljivih očiju neba, ispred mene se prosu put ka svitanju.
Izađoh iz noćne tmine i zakoračih u odaju svijetla i anđeoskih šapata. Vidjeh siluetu muške ljepote i zrcaljenje tuge u njegovim očima. Bio je to lik žene. Zastadoh na tren.
Suza, kap sna kapnu na njegov dlan. U kapi znoja probuđenog srca dva osmijeha. Više nisam bila samo ja, postadosmo on i ja.
Razbili smo tišinu noći, vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.
U tragovima naših koraka,
tek naslućeno
jutro.
On i ja vidjesmo osmijeh neba, anđeosko zrcaljenje u zbilji.
Na horizontu, iza oblaka, veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima,
u našim očima ljubav.
Dijana Jelčić... djelić neukoričenih priča "Umijeće vremena" 1987- 2007.
Oznake: muzej anđela, anatomija ljubavi
|
