Još jedna u nizu...
Promatram kako se sunce i mjesec dodiruju ljepotom boje vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan. Grle se svjetlo i tmina. Veliki oblak se, kao svileni baldahin, nadvio nad jesenje jutro. Slutim ljepotu vječne tajne upisane na tabuli smaragdini i spoznajem besmislenost pitanja.
Krije li se u njemu tajna početka sna koji budna sanjam?
Bespotrebnost traganja za nedohvatnim daljinama praiskona. Ja sam nemirni sanjar na ovozemaljskim stazama, u meni se sjednjuju esse essentiale i esse existentiale.
Odgovor u kojem se ugnijezdio smisao života, priznanje dvaju aspekata iz kojih je izrastala filozofija egzstencijalizma, ideologija svjesnog življenja apsurda.
U sumi prohujalih godina se ogleda zrelost, ljubav i sreća. Preživjeli smo Scilu i Haribdu, izranjali sretni iz prividnog potonuća sreće. Osmijeh na tvom licu mi odaje esenciju ovog egzistencijalnog trenutka.
Tvoje oči su zrcala u kojima se ogleda istina. Sudbonosna godina se slijeva u prošlost. Tek načeta stvarnost izranja iz dubine tvog pogleda. Mi smo simbioti utkani u lice vremena. Grliš me. Korak do sna traje izričajem duše. Čujem bezglasje tvojih metafora utkanih u misli koje postaju putokaz ka svitanju. Moja sloboda je u vjetru tvoga osmjeha. Tažim žeđ na izvoru tvoje sreće, hranim se manom tvoga neba. Sretna sam. Daruj mi novo ime. Krsti me imenom tvoje ljubavi!
Sva čuda svijeta se zgusnuše u jedan jedini tren. U susretu naših očiju vidim tebe u tebi, kodeks života, to znamenje mojih koraka ka tebi i tvojih ka meni. U slijevanju naših pogleda se ogleda dogovor i beščujna odluka. Budimo drugačiji od drugih, jer mi nismo tek neki, ne dozvolimo monotoniji, ne dozvolimo kolotečini, ne dozvolimo strahovima da nas zaraze. Izrastimo iznad zidova u kojima je život prevara, a vrijeme rob!
Vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, sjaj istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. U beskrajnom moru životnih promjenjljivosti, oćutih postojanje onog čvrstog, nepokretnog otoka naše životne srži. Uronih u onaj dio atoma koji je stvarno nedjeljiv, onaj dio mene koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem. Sve naizgled miruje. Načeta godina se zrcali u kaleidoskopu trenutka. Iskre boje prolaznosti u kojima se ogledamo mi obličjem stariji, a dušom uvijek isti.
Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studenskoj menzi.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!!
Tamo gdje riječi prestaju, gdje postaju nepotrebne, tamo gdje stvarnost tišinom u nama raste, tamo, samo tamo u beskraju sna ljubav dokazuje nedokazljivo postojanje božje iskre u tkivu vječnosti.
Dijana Jelčić
Oznake: poezija uspomena daruje snovitost zbilji
|
