U izgnanstvu...
Molila sam pomilovanje za prognanicu koju osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti.
U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna.
Daždila je ledena kiša u duši gubitnice i ledila srce odmetnice sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja.
Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života.
Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.
Zakoračih na kristalni most metaverzuma, na stanićje sjećanja nad Lettinom rijekom zaborava. Vidjeh zrcaljenje svijetova. Maglovitu prošlost, sjaj trenutka i naslućujuću budućnost. Zaustavih se na izvorištu vremena. Vidjeh plavi cvijet nezaborava, ljepotu utkanu u tišinu Kastalske vode.
Čovječe upoznaj sebe, Pitijin glas je odzvanjao budnost. Srce je zatitralo ritmom nedosanjanog sna. Na tvojoj ruci iskričava kap. Ubrao si cvijet i darovao mi trenutak. Oćutih smiraj vjetra sa visova orkanskih uspomena.
U mimohodu vječnosti vidjeh sve bitke, uspone i padove svijesti. Trenutak otpusta i oprosta je ostao. Letta je odnosila tugaljive slike u zaborav.
U tvojim očima se ogledala ljepota novog sna, staza satkana od lijepih privida... rekoh.
Put je cilj, šapnuo si.
Dijana Jelčić
slika... Salim LjumaOznake: prognanica, izgnanstvo, cvijet
|
