Solilokvij...
Vrtimo se u krug… širi se horizont… beskrajna pučina čežnji… a bujica prohujalih trenutaka tihuje u delti želja… kapi nestaju u dubinama ambisa… guta ih vrijeme… proždire ih bezdan… prohujalih trideset godina... osjećamo, nikada ne možemo zakoračiti u istu rijeku… panta rei se objavljuje istinom… u kovitlanju struna vječnosti nastajemo i nestajemo… rađamo li se u novom obličju sa istom srži?…
jesmo li već jednom bili?...
hoćemo li ponovo biti?...
Ti i ja u drugačijim odorama, drugačijim prostorima… u epohama koje pamtimo iz pročitanih knjiga, iz ljubavnih soneta… pamtimo li ili se sjećamo lutanja vilinskim šumama i gradovima omeđenim teškim zidovima...
Mnoge ideokinetičke slike žive u meni… vidim nas na obzoru svijesti… nas dolutale iz neke davne legende… nas u Homerskim pričama… na Platonovoj gozbi… u Danteovoj božanskoj komediji… u Joycevom uliksu…
Maštarije pretačem u štivo… pišem metajezikom… naslanjam se na već davno napisano… odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…
Sjećam se tvojih priča o razgovorima uz ognjište… bio si i ostao dijete iskona… volim slušati tvoj glas iz kojeg izranja snaga rodoslovlja… zatvaraš me u krug svih krugova… bez početka i bez kraja… s pričama koje su nas oduvijek hranile… budile nadahnuće… osjećam vrtloženje… začaranost postojanja u prostor- vremenu… nedjeljivost od Svemira…
Promatram sjaj zvijezda… ćutim bezgraničje postojanja u zbilji… dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili…
možda… mi pustolovi ljepotama... mi umom kozmopoliti, srcem vječni ljubavnici ljubavi... mi letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život...
Susreli smo se na titrajućoj struni sudbonosnog trenutka… šutnja se pretakala u tišinu… riječi su bile nepotrebne… sporazumijevali smo se pogledima... rijeka nevraćanka nas je primila u kap ovoga ovdje i ovoga sada…
Što ako sutra nikada ne dođe?
Nevažno pitanje... carpe diem...
Dijana Jelčić
Oznake: dogodilo se, događa se
|
