Obrana stvarnosti...
Odupirala sam se, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena.
Dodirivala sam svijet privida, uranjala ispod površine vidljive stvarnosti, u tragično i sretno pamćenje, tragala nevidljivim zakonima nutrine, osjećala strah „mačke“ zatvorene u škrinji mogućnosti.
U meni je raslo nešto bezimeno. Bojala sam se toga.
Bio je listopad, mjesec mog rođenja. Promatrala sam umiranje prirode. Umirala s njom. Iznenada začuh muk tišine, Jedan blistavi pogled izroni iz mraka
Ako umreš u listopadu gledajući kovitlac žutog lišća u vjetru, ćitav će ti život u onostranom letjeti žuto lišće u duši, makar ona bila tamo gdje nema lišća, posebno ne žutog.
Opijena blagošću njegova glasa vidjeh ljepotu jesenjih boja.
Sanjari riječima i slikama daruju sjaj stvarnosti.
Na bedemu zbilje bdijenje sna.
U sjećanju davna svitanja.
Osluškivali smo
nutarnju tišinu,
muk istine,
tajac kčeri
vremena.
Između nas i prošlosti svijet uspomena,
oluja svijesti, vrtlog riječi i koloplet
i razumjevanja.
Na slici novog svitanja
lice ljubavi.
Apologija stvarnosti.
Dijana Jelčić
slike... Miljenko Stančić... Oznake: apologija stvarnosti
|
