Oksimoron našeg vremena...
Ima li istine u ovoj misli... ideali, paradoksi, oksimoroni... sve to povezujem sa ljepotom poezije... neskladnosti i proturiječnosti... divna poetska zbrka...
život tako jednostavan i lijep... najvrijednije što imamo, izginuti u borbi da bi ga očuvali... i ljubav u oksimoronu...
stih iz "Romeo i Julija".
"O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!"
Srce neumoljivo otkucava trenutke. Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine. U prostoru razuma osjećam gomilanje okusa, mirisa, boja i glasova. Život je usnula budnost, lucidan san, opozivost prolaznosti, obrisi neopozivih iluzija i poezija uspomena.
Iz uspomene dozivam bitak vremena, naša mahnitanja neotrovana svrsishodnošću.
Za ideale se umire, govorio si, vjerovala sam ti, naučila sam živa umirati kao školjka... umirala sam rađajući bisere osjećajnosti.
Još uvijek se igram tkivom sna, uspinjem se Johanssonovim paradoksom,
uzdižem Esherovim spiralnim ljestvama, utjelovljujem nemoguću mogućnost. Ti i ja postojimo gdje sve nestaje, beskončani u konačnosti, besmrtni u smrtnost, nerazumni robovi srca... ti i ja nestvano stvarni...
Jesmo li odrasli?
Nismo!
Živimo paradoks našeg vremena.
Dijana Jelčić
Oznake: oksimoro, paradoks, bitna nebitnost
|
