Na ikonostasu sjećanja...
Kiša je rominjala poezijom kapi… nebo odjenuto bojom pijeska je skrivalo zvijezde… tihovale su u dubini lazurnog pehara… niz okna se slijevala pepeljasta svjetlost…
dolazi jesen… šapnuo si…
volim jesen i rapsodiju njenih boja…
Prisjetih se Provanse i Mistrala, donosio je miris mora… Rhona je romorila priču o gradnji mosta među svjetovima… promatrali smo krhotine tog vjekovnog zdanja i oživljavali legendu o ljubavi…
Na ikonostasu sjećanja vidim most nad smaragdnom rijekom i nas u zavijutku lijepe uspomene…
U noći prepunoj mirisa dozrelih maslina, grožđa i smokava nebo je objavilo kraj plača… u krajoliku kože i znoja srca iskre tvoje oči… nova ikona u galeriji uspomena.
Ni zlatnik na kobaltnom satenu ne sjaji nježnije… volim tvoju vječnu mladost… uspoređujem je sa starošću noćnog lutalice… u melankoniji trenutka živim čaroliju pješčanog sata… vrijeme zatvoreno u dva konusa… omeđeno kukuljicom nastajanja… iz sricanja tišine izranja bijela svjetlost… čujem govor svitanja…
Nebo se smiješi… otvara se bisernica zbilje… u školjci jutrenja osluškujem preludij ka rapsodiji jesenjih boja...
Ova noć je bila prekratka za sva sjećanja...
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s internetaOznake: ikonostas, ikonografija, umijeće života, jesenja sonata
|
