Glasnica sreće...
Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."
Ako sutra nikad ne dođe... poetska drama, prva u Hrvatskoj
Grad na Seini je izranjao iz uzavrele noći pune tajastvenih želja. Slikari su na Montmartru otvarali palete svojih duša i na dlanu vremena darivali rapsodiju boja koju smo i mi slučajni prolaznici osjećali u dubini svijesti.
Svitalo je na trgu ptica, budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša koje su zatvorene u krletkama tuđih želja žudile za beskrajem sna.
Zaustavih se pored voliere u kojoj začuh šapat nesretne sudbine. Uronih u dubinu sivila prestrašenog oka bijele golubice koju zatvoriše u lance prividnog mira i zabraniše joj da slijeće na jarbole životnih lađa u čijim utrobama su duše vapile za ostvarenjem sna. Pružih dlan ka oknu samoće, oćutih titraje njenog srca, osjetih njenu tugu i poželjeh otvoriti malena vratašca, njen put ka slobodi.
Seina je širila miris jutrenja, labudi su izranjali iz sumaglice koju su razbijali prve zrake sunca. Pariz je još spavao, a mi smo smo, poslije noći probdite na stazama veselja i sreće lutali trgovima, susretali perače ulica, prodavače cvijeća i vječne sanjare koji su na tezgama slagali od drugih odbačene knjige. To je bilo ostvarenje našeg sna, lutati trgovima i promatrati život utkan u povijest svijeta.
Tuga golubice sa trga ptica je još uvijek titrala u mom srcu. Vratili smo se da joj još jednom ublažimo samoću. Kao da je osjetila da smo to mi sletila je na vratašca i pružala kljun ka mom dlanu.
Prodajete li ovu golubicu, upitah mladića koji nam se približio.
Ona je jako vrijedna, to je golubica pismonoša, glasnik sreće, reče mladić nježnim glasom.
Zašto ju prodajete, upitah.
Treba mi novac, reče mladić tužno.
Platili smo slobodu tužnoj ptici, vinula se u beskraj sna, ali nas je kao silueta nečeg bezimenog pratila do hotela.
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.
Kasnije sam razmišljala o golubici, činilo mi se da je ona bila znak sudbine, dobar omen, ona golubica koja je mnogo kasnije sletjela na balkon Zdenkove bolesničke sobe i najavila jutro ozdravljenja.
Ili je to ipak samo lijepi san?
Oznake: kraj potopa, golubica, glasnik sreće
|
