Glasnik...
Konjikova pjesma
Cordoba.
Daleka i sama.
Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.
I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.
Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!
Cordoba.
Daleka i sama.
Federico Garcia Lorca ... na današnji dan, pred osamdeset godina je ubijen Lorca, ali njegova poezija još uvijek živi, u nama... a ovu pjesmu osjećam kao glasnika njegove sudbine...
Pod rascvjetalim suncem
privid bojišnice,
na štitu ratnice
bijeli ljiljan
heraldika kraljeva,
marijansko znamenje,
ciganski romansiero,
ubojstvo pjesnika
i jecaj nutrine.
Bešćutnost zbilje,
nutarnja sljepoća
i muk vremena.
Na oštrici trenutka
naslutih
siluetu glasnika.
Podsvijest je
podmuklo čekala.
Željela sam sanjati,
a budili me krici
umirućih zvjezda,
prasak vremena,
zgusnuće zbilje
u stazu ka
onkraju spoznaje.
Imperare sibi maximum imperium est,
reče čovjek sa suncem u očima.
Blagost njegova glasa
zaustavi umiranje.
Vladati sobom
najveća je vlast,
samo iz nutra
se sanja,
a pjesnici umiru
pjevajući.
Bio je glasnik sreće.
Darovao mi svijet
u kojem
ljepota ne umire,
a vrijeme
ne stari.
Dijana Jelčić
prva fotografija... David Hamillton... fotografija plamena... darovala mi @teuta
Oznake: Garcia Lorca, konjanik, glasnik sreće
|
