Rapsodija noći...
Nad morem je lebdio suton, to samo naše godišnje doba. Iznad nas je kružio galeb i pričinjalo mi se da nam želi odati neku tajnu. Možda je ovo Jonathan, pomislih. Spustio si ruku na moje rame i prihvatio moju misaonu igru. Šapuo si, o dušo moja, besmrtnom ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi.
To je treća Pitijska misao od Pidara, usprotivih se.
Teško je odrediti točan trenutak, spoznati onaj suptilni korak u kojem se duša odlučila na seobu u vječnost, smiješio si se.
Ali ovaj galeb nam donosi neku poruku, već satima kruži nad nama, rekoh očekujući kontra napad tvog osvještenog uma. Pogledao si me snom i ja osjetih kako se u meni budi uspavana melodramatičnost iz vremena oluje ruža. Čekala sam te i učila živjeti apsurde, tumačila sam nerazumljivost egszistencijalizma titrajima uzdrhtalog srca koje se kao Sizif uspinjalo ka vrhu svjetlosne planine i ponovo padalo u ambis ništavila. Živjela sam šutnju pred modrom špiljom mrtvih pjesnika, tihovala sam da ne narušim njihovu tišinu.
Zar nisi osjećala snagu sna?, upitao si zavodničim glasom.
To je bio neuhvatljivi osjećaj za kojim sam žudila, zadrhtala sam.
Bila si duševno mrtva, a onda je galeb sletio sa Siriusa i darovao ti rebus koji si morala riješiti.
Vratila sam se u život umorna od besmislenog lutanja izmišljenim Hopperovim prostranstvima u kojima nije bilo mirisa života, odgovorih gledajući veliku bjelu pticu koja mi je svojim krilima crtala tajnu areodinamike na zaslonu trenutka.
Oćutih, osjećaji su djela umjetnika umijeća življenja, ona su puno više od onoga što mi svjest govori.
Galeb je još uvijek kružio nad nama i svojim letom otvarao vrata iza kojih se krila istinitost postojanosti u vatri koju je Prometej ukrao bogovima i spustio u zagrljaj duše i materije. Neusklađenost mene i novoizrastajuće drugačije mene je nestala u harmoniji kruga ljubavi koji je galeb svojim letom crtao oko nas.
Nad morem se zrcalila zora, purpur neba i otok... premosnica mnogostrukosti postojanja u kristalnoj suzi sa lica vremena. U tom podmorju sna se rađaju biseri, tu ne postoje linije na dlanu iscrtane tek genetskim znakom, tu postoji samo međurječje u kojem se sjedinjuju naše duše.
Između sutona i svitanja, u rapsodiji noći, u romoru plime i oseke ozrcaljena moć mjesečine, uzavrela osjećanja kojima se krstimo na vratima novog vremena.
Dijana Jelčić
|
