Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.
U tebi se krije nježnost rapsoda koji još uvijek pjeva na trgovima sna, odgovorih ti dok smo osluškivali zvuk nebeskog pijana i uranjali u vrijeme prije vremena, u onaj tajanstveni san drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretaču u tonove našeg trenutka.
Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje koje je bacalo sjenku svjesti na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se sjediniše u zagrljaj kojim si me uspavljivao.
Volim tvoj praiskonski dodir u kojem naslućujem eone tvog anđeoskog postojanja u svevremenu. Ljubav se ogleda u jezeru i ukazuje u svoj svojoj nagosti. Sa neba kaplje mjesečev sjaj i uranja u dubinu duše izazivajući plimu nečeg novog, nečeg bezimenog što nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove i gradi kristalni zamak na otoku sreće.
Uvijek si znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji vlada mojim univerzumom. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima.
Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila. Osjećam žudnju u tvom pogledu i želju na mojim dlanovima.
Uranjam u renesansu sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um.
Šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi.
Srcem se bolje vidi, šapuće mi ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem.
