Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav
zbilju sanja.
U krošnjama
iskri jutro,
zvuci sreće
u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.
Tombe la neige,
pada snijeg,
bijela tišina,
u suzama neba
bijela samoća
i chansona
davnih tugovanja.
Na obrubu jutra
ulazim u odaju
ogledala i odjeka,
prodirem u podsvjest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja
i živim vrhunac samoće.
Ne iznenađuje me
ovo krotko svitanje
podivljale igre
svijesti i podsvjesti.
Na obrubu jutra riječi
usnama razbuđene
osvješćuju
praslike nesvjesnog,
raskrinkavaju pratipove
zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti,
negdje u dubinama
skriven izmišljaj
uzajamne ovisnosti
ubrizgane
u genetiku bliskosti,
u tragove božanskog nasljedstva,
u oglede Erosa i Afrodite,
negdje duboko u nama.
.
